Sari Saltuk- historija i mit

Uvod Radnja Sari Saltuk – historija i mit, samim svojim naslovom je primamljiva i izazovna. Bosna i Hercegovina je jedna od sedam zemalja koje se redovno spominju, u svoj relevantnoj literaturi, uz ime Sari Saltuka. Izvori za pisanje rada bili su više nego oskudni. Sari Saltuk je jednostavno prešućena ličnost za bosanskohercegovačke prilike. Pisanje ovog rada time je bilo otežano. Nerkez Smajlagić, Mustafa Spahić, pa i Džemal Čehajić[1] ne spominju ga u svojim djelima, mada je Sari Saltuk u tim radovima morao biti obuhvaćen. Rad je pisan na osnovu relevantne literature na turskom, albanskom i makedonskom jeziku, te na osnovu ličnih zabilješki i zapažanja tokom osamdesetih godina 20. vijeka. Na bosanskom jeziku nekoliko informacija o Sari Saltuku dala je nekolicina autora.[2] Osnovni cilj rada jeste da se na osnovu historijskih činjenica i literature istraže i prezentiraju saznanja o Sari Saltukovoj ličnosti, historijskoj ulozi, njegovim turbetima, te prisutnosti u književnosti i etnologiji. Rasvjetljavajući ličnost Sari Saltuka ne možemo se oteti utisku da je kao ličnost ostao i dalje zatajen. Svojim djelovanjem uspio je uspostaviti dijalog i toleranciju između muslimana i pravoslavnih. Kod obje ove vjerske skupine vjekovima je ostao u sjećanju o čemu nam svjedoče posjete njegovim turbetima. Sari Saltuk nije samo čovjek iz Azije, on je i Evropljanin. Pisati historiju Balkana ili jugoistočne Evrope nije moguće bez uloge i utjecaja Sari Saltuka na političke, vojne, ekonomske i pravne prilike. Omiljenost Sari Saltuka u širokim narodnim masama doprinijela je nastanku Saltukname. Mada sve tvrdnje iz Saltukname ne možemo prihvatiti kao autentične. A narod ima pravo da iz ljubavi svom junaku nekada pripisuje mitove. Narod se identifikuje sa svojim junakom i njegovim djelima, tako da takvi junaci postaju inspiracija za nastanak epa. Djela poput Kitab Dede Korkuta ili Saltuknama čuvaju sjećanje o vlastitom kulturnom, vjerskom i političkom identitetu, u ovom slučaju turskog naroda. Oskudnost historijskih podataka vezanih za Sari Saltuka djelomično treba potražiti i u odnosu prema historiji unutar muslimanskog društva. Odnos prema historiji unutar muslimanskog društva Vjekovima su unutar muslimanskog društva nosioci intelektualnosti bili teolozi. Unutar te vjerske inteligencije izučavanje historije smatra se nepotrebnim, a zaključci dobiveni na historijskim izvorima i objektivnim analizama historijskih događaja ne smatraju se korisnim. Analize historijskih događaja smatraju se sredstvom za uvođenjem smutnje unutar zajednice. Takav odnos neosporno doprinosi da prešutno, a kasnije zaboravom, pravdaju se loše pojave koje su se odvijale unutar muslimanskog društva. Posebno je zabranjena analiza događaja iz prvog hidžretskog stoljeća, upravo onog perioda u kojem se dogodilo toliko loših događaja koji su šutnjom i zaboravom stekli legalitet unutar vjerske inteligencije. Na nekorektan odnos spram historiji pokušao je ukazati Ibni Haldun u 14. vijeku kad je izvršio prigovor prethodnim historičarima. Njegovi prigovori istovremeno su metodološki zahtjevi za ozbiljno historijsko istraživanje. On kao prigovor navodi sljedeće: Privrženost određenim ideologjjama i doktrinama Ovdje govori kako dotadašnji historičar zna da historijske pojave i činjenice posmatra u duhu svog pravca, skupine, pravne škole (mezheba) ili ideologije. On nalazi da mnogi historičari teže ka podacima koji se podudaraju sa njegovim sklonostima. On otvoreno naučava da historijske događaje i pojave treba posmatrati upravo onako kako su se uistinu dogodili. Vjerovanje hroničarima Ibni Haldun jasno naznačuje da ne treba nekritički vjerovati hroničarima. U razmatranju historijskih podataka on zahtijeva primjenu metode prihvaćanja (ta´dil) i ne prihvaćanja (tedžrih). On naglašava važnost preispitivanja (temhis) historijskih informacija “racionalnom operacijom”. Zaboravljanje ciljeva istraživanja Ibni Haldun zamjera mnogim historičarima što su dozvolili da se povedu za hroničarima koji opet “...ne znaju značaj onoga što vide i čuju pa prenose historijske informacije po svom mišljenju i nahođenju” i tako padaju u neistinu. Sam Ibni Haldun se zalaže za upoznavanje suštine stvari u historijskim zbivanjima, za onaj unutarnji aspekt, a ne za onaj akcidentni, površinski. Iluzije o istini U djelima prijašnjih historičara Ibni Haldun nalazi mnogo bajki i izmišljotina. On zagovara “prečišćavanje” na zdravom razumu. Takvo prečišćavanje on pokazuje na primjeru historičara Mes´udija. Olahko usklađivanje zbivanja sa činjenicama Kao grešku prijašnjim historičarima uzima i presuđivanje historijskim zbivanjima na osnovu njihovih spoljašnjih aspekata i ne ispituju okolnosti koji izazivaju događaj. Dodvoravanje moćnima i uvaženim ljudima pohvalama i uljepšavanjem Dodvoravanje moćnima i uvaženima, Ibni Haldun zamjera historičarima jer “...uljepšavanjem i pohvalama, mijenjaju istinitost.” On iznosi da se time ne šire pozitivističke vrijednosti u društvu. Posebno kritici izlaže “dvorske historičare” unutar islamskog svijeta jer su koristili historiju radi postizanja materijalnih sredstava, a ne u svrhu zadobivanja istinite slike o prošlosti i njenim događajima.[3] Kao prilog gore navedenom, odnosu prema historijskim događajima unutar muslimanskog društva, donosimo sljedeći primjer: Vjerovjesnik je kurejškoj gospodi recitovao ajet: “Šta kažete o Latu, Uzzatu i Mennatu, trećoj najmanje cijenjenoj?” (Nedžm, 19. i 20. ajet), primijetio je: “To su plemenita božanstva i njihovo posredovanje može se sigurno očekivati”, pa je nastavio recitovati ovo poglavlje do kraja i spustio se licem na tle. To su za njim učinili prisutni muslimani i mnogobošci. Ovo kazivanje prenio je Ibn Sa´d u djelu Et-tabekatu-l–kubra i nije ga ocijenio negativnim. Međutim, Ibni Kesir u djelu El-hidajetu ven-nihajetu fit-tarihi kaže: “Spomenuli su priču o božanstvima, ali mi ne volimo to opširno iznositi, da ne bi čuli oni koji će je pogrešno razumjeti. Međutim, njeno porijeklo je vjerodostojno.” Potom on navodi hadis o toj priči od Buharije, dok taj hadis nije uvrstio Muslim u svoju zbirku.[4] Ovaj slučaj u raznim osvrtima poznat je kao “garanik” (problem idola). Ovdje vidimo kako historičar može “u ime istine” da tu istu istinu potisne ili umanji. Ovakvim historičarima treba “zahvaliti” što unutar muslimanskog društva vjekovima nije bilo kritičkog sagledavanja historijskih događaja, te su svojim prešućivanjem sami suspendirali istinu. Za historiju Ibni Haldun kaže: “Ona zahtijeva poznavanje mnogobrojnih i raznovrsnih znanosti. To je nauka koja u suštini vrši sagledavanje, izučavanje i obrazlaganje bića, te je strogih principa. Ona proučava kako su se zbili događaji i analizira njihove uzroke. Zbog toga, historija čini osnovu svake mudrosti.”[5] Historičari do Ibni Halduna, pa i ona četiri vijeka iza njega, historiju su shvatali kao redanje i prepričavanje događaja. On smatra da je to posve beskoristan posao, pa veli: “Da bi se vjerovalo u istinitost i tačnost (podataka o historijskim zbivanjima), valja razmotriti njihovu vjerovatnost.” On historju vidi kao nauku koja vrši analizu kultura i civilizacija. U razmatranju historije on pobija idealističko shvatanje historije. Istraživati historiju, za Ibni Halduna, nije značilo samo čitati i prepisivati stare knjige i izvještaje. Sari Saltuk Sari Saltuk bio je turski junak, koji je učestvovao u ratnim pohodima i još za života svojom borbenošću i svetošću dobio mitološki identitet. [6] Predanja o njegovom životu izmiješala su se sa predanjima o drugim gazijama i evlijama. Zbog toga je vrlo teško utvrditi činjenice o stvarnom životu Sari Saltuka. Historijski podaci o njemu, koji se nalaze u historijskim izvorima, nisu takve vrste da mogu utvrditi njegov stvarni život. Pomiješani su stvarni život sa mitskim životom.[7] Povrh toga, vidljivo je da su podaci koje daju historijski izvori ponekad u međusobnoj suprotnosti. Iako su, bez sumnje, razne knjige legendi i knjige o evlijama važan izvor o legendarnom životu Sari Saltuka, najvažniji izvor jeste djelo koje se zove Saltuknama, koja direktno govori o životu Sari Saltuka. Pisac Ebul Hajr Rumi po naredbi sultana Džema obišao je Anadoliju i Rumeliju, sakupio predanja o Sari Saltuku i napisao djelo u tri toma. Pretpostavlja se da je djelo dovršeno 1480. godine. Prema Saltuknami pravo ime Sari Saltuka je Šerif Hizir. Linija njegovog porijekla dolazi do Muhammeda, a.s. i Hazretli Alije. Zbog ovog razloga u literaturi se spominje osim kao Šerif, Šerif Hizir, Server, Saltuk, Sari Saltik spominje i kao Seyyid. Otac mu se zvao Hasan, koji je život izgubio kad je Šerif Hiziru bilo tri godine. Njegovo odgajanje povjereno je odgajatelju koji se zvao Seravil. Šerif Hizirovo uzimanje imena Saltuk vezano je za jedan običaj. To je običaj da osoba uzima ime kao rezultat junaštva koje je pokazao. Davanje i uzimanje imena u Saltuknami liči onim primjerima iz Kitaba Dede Korkuta. [8] Ime Saltuk ovom junaku dao je neprijatelj Aljon (Alyon), kojeg je pobijedio u jednoj bici. Saltuk je tad i Aljonu, koji je bio musliman, promijenio ime u Iljas. Pored ovog slučaja davanja imena, drugi slučajevi davanja imena vezani su za davanja turskih imena muslimanima koji su pobijeđeni od strane Saltuka. [9] Ustvari, najstariji izvor u kojem se spominje Sari Saltuk jeste Ibni Batutina Sejahatnama. Poznati arapski putopisac Ibni Batuta nakon otprilike pola stoljeća Sari Saltukove smrti došao je u mjesto koje se zvalo Baba Saltuk. Tamo su mu objasnili da je Saltuk bio mukašefe sahibi (čovjek Istine (hakikata) kome su otkrivene tajne).[10] U bektašijskim valajetnamama podaci koji se daju o Sari Saltuku se uglavnom oslanjaju na predaje. I bektašijski pjesnici ga hvale i spominju, ali u ovim pjevanjima nema podataka o njegovom stvarnom životu. U ovim djelima on se pojavljuje kao ličnost iz legende. I u historijskim knjigama se nalaze različite informacije o Sari Saltuku. Od ovih, u djelu Yazidžioglu Alija, koje se zove Tevarih-i Al-i Selčuk se izlaže kako je u sviti Izzedina II Keykavusa Sari Saltuk zajedno s nekim turskim porodicama najprije došao u Iznik, a otuda u Uskudar da bi zatim prešao u Dobrudžu. U djelu Tevarih-i Al-i Selčuk nalazi se dio koji govori o tome kako se Sari Saltuk smjestio u kasabu Babadag, o njegovom pohodu na Krim i spašavanju Izzedin Keykavusovog sina, koji se nalazi na bizantskom dvoru. Ovi događaji se sličnu opisuju i u Kemal Pašazadeovu djelu Tevarih-i Al-i Osman i u Seyyid Lokmanovom djelu Oguz-name. U djelu Seyyida Lokmana čak se u jednom četvercu kao godina Saltukovog prelaženja u Rumeliju navodi 662. godina po Hidžri, odnosno 1263. godina.[11] Sari Saltuk uburi Rumeli'ne Alti yuz altmiš iki idi heman Hep Oguz-name'yi tetebbu idup Yazdi icmal ile Seyyid Lokman Bilo da se radi o Saltuknami, ili da se radi o drugim djelima koje smo spomenuli, jasno se navodi da je Sari Saltuk otišao ili da je spremljen u oblast Rumelije. Postoji više Sari Saltukovih djela i borbi u Rumeliji, nego onih u Anadoliji. Zbog toga se mora dati važnost historijskom ili legendarnom životu Sari Saltuka u radovima vezanim za rumelijske Turke. Ako je ovo tumačenje ispravno, Sari Saltuk je “otac” rumelijskog turkluka. Borbe Sari Saltuka sa sveštenicima i zauzimanje njihovih mjesta se spominju i u Saltuknami. Sari Saltuk, koji govorio nekoliko jezika, znao je napamet Kur'an i Evanđelje. U crkvama drži govore u liku sveštenika, pozivajući na ovaj način hrišćane u islam. Dodirnuli smo se činjenice da i Evlija Čelebija u Sejahatnami objašnjava kako Sari Saltuk širi islam zauzimajući mjesto sveštenika. Islamski vjerski propagatori za vrijeme širenja islama u Rumeliji turskim muslimanskim svetim ljudima pripisivali su predanja o hrišćanskim svecima; čak su širili propagandu da su ovi sveci potajno bili muslimani, ili da su bili bliski drugovi turskih muslimanskih svetih ljudi. Ova propaganda se većinom ostvarivali jednostavnom zamjenom imena.[12] Predanja o hrišćanskim svetim ljudima iz bilo koje oblasti bi se sakupljala oko imena muslimanskog evlije koji bi poslije došao i tako bi se obezbjeđivalo širenje tarikata. Crkva bi, namještajući se na mjestu gdje se nalazio stari mnogobožački hram, sa namjerom buđenja osjećaja tamošnjeg naroda da moraju prekinuti sve veze sa prošlosti, stvarala legende i predaje o hrišćanskim svetim ljudima, slične legendama o božanstvima koje je narod poštovao.[13] Posebno se kod legendi o slavenskim, balkanskim pravoslavnim svecima vide duboki tragovi prethrišćanskih vjerovanja. Širenje islama među turskim zajednicama sa Ahmetom Jesevijem u 12. vijeku dobilo je na intenzitetu. Najveća zasluga Ahmeta Jesevija, koju je učinio islamskom svijetu, bez ikakve sumnje, činjenica je da je predislamska turska vjerovanja doveo u sklad sa pravilima. On je baklje koje je u Turkistanu zapalio od vatre srca riječima “Nije moja ruka što je bacila, nije tvoje srce, što je palo, onaj što ide, ti si, o Kumral, Rahman Saltuk”[14] uskovitlao u pravcu zapada i ovim bakljama u obliku Hadži Bektaš Velije, Kumral Dede, Abdal Muse, Gejikli Babe i Sari Saltuka prosvijetlio čitavu Anadoliju i Balkan. Filozofija šejh Ahmeta Jesevija je izgrađena na osnovu vatana, tuđine i osvajanja. Tako usmjerava Gazijani Rum, Ahijan Rum, Badžijan Rum, Abdalini Rum, ili drugim izrazom grupe Turkmena koji se spominju kao kolonizatorski derviši. Savjetujući “Puteve nižite, na teškoće spremni budite, na pola puta ne ostajte”, spremio je na anadolske puteve grupe za koje je osvajanje novih prostora bilo služenje Bogu.[15] Nakon što su ostvarili osvajanja, nisu se zadovoljili samo sa ostvarenjem tog ideala, nego su na putevima koji povezuju gradove i sela izgradili tekije koje su pružale sigurnost putnicima i strancima. Ove tekije su čak ostvarile jednu interesantnu metodu naseljavanja, jer su se grupe Turkmena koje su pred Mongolskom najezdom selile u Anadoliju naseljavale na mjestima koje su derviši prethodno razvili i uredili. Tako je u Anadoliji i na Balkanu istovremeno izgrađeno mnogo turskih sela. Veliki pjesnik Jahja Kemal kaže u jednom bejtu: Geldikti bir zeman sari Saltuk´la Asya´dan Bir, bir Diyar-I Rum´a Dagldik Sakarya´dan diyor. “Dođosmo jednom sa Sari Saltukom iz Azije Rasušmo se od Sakarye u zemlju Rumsku” Ko je bio ovaj Sari Saltuk? Cilj ovog našeg rada jeste da utvrdi saznanja o životu i djelima Sari Saltuka. Sari Saltuk U narodnim predanjima su se junaci koji nose isto ime, ili su se nalazili u sličnim aktivnostima najčešće su se brkali jedan sa drugim. Zbog toga, dotičući se nekih predanja u kojim se spominje ime Sari Saltuk potrebno je razdvojiti Sari Saltuka, o kojem pričamo od osoba koje se spominju pod istim imenom. To je potrebno jer se u različitim vremenima i na različitim mjestima sreću osobe koje su se zvale Saltuk, ili su imale takav nadimak.[16] Među vođama Zlatne horde se također sreću oni sa imenom Sartak ili Saltuk. I jedan od vojnih zapovjednika sultana Alparslana koji je došao u Anadoliju se također zvao Saltuk. Jedan od prvih begluka oformljenih u Anadoliji, čiji je centar bio u Erzurumu, bio je Saltuklu begluk. Ovaj begluk dobio je ime prema svom osnivaču Saltuk-begu.[17] Tajib Okić u jednom svom djelu govori da je jedna osoba koja nije bila musliman pomiješana sa Sari Saltukom i da je zbog toga Šejhu-l-islam Ebu Suud Efendi donio fetvu da Sari Saltuk nije musliman. Iz ovih primjera, koje smo naveli, može se razumjeti da se ime Saltuk spominje u različito vrijeme i na različitim mjestima, i da to otežava naša nastojanja da se dođe do istinitih saznanja o životu Jesevijevog derviša Sari Saltuka.