Saltuknama (Knjiga o Saltuku)

Saltuknama (Knjiga o Saltuku) Epovi su najveće kulturno naslijeđe naroda. U epovima nalazimo narodni život i tako možemo vidjeti šta je doživio taj narod, kakav je njegov ugao gledanja na život, postupke zajednice naspram događaja. Junaci epova se ne brišu, ne gube se iz narodnog sjećanja, pa i onda kad prođu i vjekovi. Junaci iz epova su duhovni i moralni sunarodnjaci. U nomadskim plemenima čuvala se narodna književnosti preko narodnih pjevača-svirača, koje su stari Oguzi nazivali “ozan”. Oni su sazom (cogur) i kopuzima,[63] obilazili narodne skupove nomada i pjevali destane, a nalazili su se i u seldžučkoj vojsci. Pjevali su dijelove starih oguskih epova, kakva je priča o Dede Korkutu. Produkti ove narodne književnosti općenito su izraženi narodnim metrom i tradicionalnim formama iz vrlo daleke prošlosti: ovi narodni pjesnici najviše su koristili star instrumente i forme “türkü”, “türkmani”, “varsagi”, koje su pokazivale svoje etničko porijeklo, ili kao “kosma”, “dejis”, “kajbasi”, govorile o svom narodnom karakteru i bile kombinovane sa melodijom.[64] Postojala je praksa još u seldžučkoj vojsci da “ozani” u pobjedničko veče pripovijedaju oguske tradicije, priče o Dede Korkutu ili junaštvu koja su se tog dana zbila.[65] Sigurno da je vremenom, miješanjem ili bliskim kontaktima ovaj vid narodne kulture došao i do naših prostora i da je on “uzrok” nastanku bošnjačke epike i guslarstva. Guslari i pjevači uz saz posebno su bili dio svečane atmosfere na kulama i odžacima naših poznatijih porodica. Tako je i turski narod, dobio svoje velike epske poeme. Među ovim epovima, bez sumnje, najveličanstvenija i najvažnija je Kitab Dede Korkuta. Kao što je objavio Fuat Kuprulu, kad bi se na jedan tas vage stavila turska književnost, a na drugi tas Kitab Dede Korkuta, pretegnuo bi tas na kojem je Kitab Dede Korkuta. To je život turskog naroda, njegova historija, spomenik junaštava, najveličanstvenije književno djelo koje je uobličio turski jezik. Kitab Dede Korkuta sam je turski narod, njegova enciklopedija. Šejh Ahmed Jesevi (12. vijek) bio je derviš šejha Jusufa Hamedanija iz Buhare. Kasnije se vraća u svoje rodno mjesto Jesi odakle širi tarikatsko učenje oko rijeke Sir Darja. Širenjem tarikata širi se i narodna derviška poezija. Tako se i Dede Korkutovi stihovi šire i prelaze na zapad, a isto tako i legende o Kör-ogluu (Ćor-oglu). Ime Ahmed Jesevije bilo je veoma poznato među Turcima Srednje Azije, Azerbejdžana, Anadola i Volge. Iz njegove škole duhovnosti kasnije su se razvile tri grupe: hajdarije, bektašije i nakšibendije.[66] Trag Kitaba Dede Korkuta snažno se osjetio u kasnijim književnim djelima. Ovaj trag se na jasan ili skriven način vidi u epovima i pričama turskih naroda u Sibiru, Trukestanu, Kavkazu, Anadoliji i na Balkanu. Jedno od ovih književnih djela je i Saltuknama. Moguća je usporedba junake iz Kitaba Dede Korkuta sa onima iz Saltukname. Jedna od anadolskih epskih poema, Saltuknama, ima za temu jednog od junaka-evlija iz 13. vijeka Sari Saltuka, njegov život, bitke i razne keramete. U djelu se objašnjavaju predaje/legende o Sari Saltuku, zajedno sa njima se izlažu predaje i o drugim važnim ličnostima onog doba i veze ovih ličnosti sa Sari Saltukom. Saznanja o Sari Saltuku iz historijskih izvora nisu takve prirode da mogu rasvijetliti njegov stvarni život. Pomiješan je stvarni život sa životom iz legendi. Uočava se da su podaci koje o Sari Saltuku daju historijski izvori ponekad međusobno suprotstavljeni. Ako i možemo podatke o legendarnom životu Sari Saltuka pronaći u raznim knjigama legendi i knjigama o evlijama, Saltuknama je, bez sumnje, najvažniji izvor za ovu temu. Povod pisanja Saltukname Sultan Mehmed Fatih je u pohodu na Uzun Hasana zbog sigurnosti balkanskih granica princa Džema ostavio u Edirnu. Princ Džem je čuvši mnoga predanja o Sari Saltuku koja su dolazila iz različitih krajeva Balkana zatražio da se napiše djelo koje bi sabralo ova predanja. Ovaj zadatak je dobio Ebul Hajr Rumi. On je sabirao građu sedam godina, od 1473. do 1480. godine i napisao Saltuknamu. Postoje tri pisana primjerka Saltukname za koja se zna. Ovi primjerci se nalaze u biblioteci muzeja Topkapi saraja (No.1612), u biblioteci Nigde Bor Halil Nuri Yurdakul i u Ankarskoj nacionalnoj biblioteci. Svi primjerci su ispisani od strane jednog autora. Osim u ovim primjercima, predanja o Sari Saltuku se sreću i u nekim malim knjižicama, ili u okviru drugih pisanih radova.[67] Saltuknama je trotomno djelo od 1236 stranica Sadržaj Saltukname U osnovi, tema Saltukname je Sari Saltukov život. U prvom tomu djela prva dva predanja objašnjavaju Sari Saltukovo djetinjstvo i odrastanje. Zbog činjenice da su pokidani prvi listovi sačuvanih primjeraka prvog toma ne mogu se utvrditi legendarni elementi vezani za Sari Saltukovo rođenje. Linija njegovog porijekla ide do vjerovjesnika Muhameda i hazreti Alije. Sari Saltuk ima sve osobine koje treba imati epski junak. Izuzetno je snažan, a u srcu nema ni trunke straha. Među neprijatelje se baca poput gorućeg plamena, osvaja neprijateljske utvrde. Prema neprijatelju koji traži milost je milostiv. U Saltuknami se redaju osobine koje treba imati junak i navodi se gađanje strijelom, pismenost, plivanje i junačko hodanje, te se posebno naglašava da je Sari Saltuk bio vrlo spretan u sve četiri ove vještine. U Saltuknami se, pored ovih osobina, u prenaglašenom obliku objašnjavaju i njegove natprirodne sposobnosti. Ove osobine su mogućnost da se iz velike daljine čuje ono što se govori protiv njega, mogućnost da sa mjesta gdje sjedi ubije udarcem mača neprijatelja koji se nalazi u drugom udaljenom predjelu, za treptaj oka preći razdaljinu iz jednog udaljenog predjela u drugi. Njegovi neprijatelji nikako ga ne mogu ubiti, bacaju strijelu, ali ona se ne zabada u njegovo tijelo, udaraju ga mačem, ali ga posjeći ne mogu, prave vradžbine, ali one na njega nemaju uticaj, bacaju ga u vodu, ali on se ne utapa, bacaju ga u vatru, ali on ne izgara. Svi džini i meleci su pomoćnici Sari Saltuka. Njegovi neprijatelji su nevjernici, silnici, vještice, čudovišta i zli džini. Kad se imaju u vidu sve ove osobine uočljivo je da se Sari Saltuk, zajedno sa identitetom junaka-evlije, pred nama se pojavljuje i sa identitetom junaka iz bajke. Prema Saltuknami Sari Saltuk je živio 99 godina i umro kao šehid tako što je otrovan, a zatim izboden handžarom. Ali, prije nego što je ispustio posljednji dah ubio je svog ubojicu. U Saltuknami se na više mjesta govori o Balkanu 13. vijeka, u obliku pomiješanih historijskih istina i legendi. Ovi podaci zauzimaju značajno mjesto u historiji Balkana. Kemal Judže je u Saltuknami radio na historijskim, vjerskim i elementima vezanim za legende, objašnjava da je riječ “saltuk” tursko lično ime proisteklo iz glagola “salmak” (salmak – između ostalog i “poslati”, prošlo vrijeme za prvo lice množine “saldik” – prim. prev.) i da tome u prilog govori dio iz Velajetname Hadži Bektaša u kojem se navodi “Vladar reče, hajde poslali smo te u zemlju Ruma”, gdje riječi “poslali smo” – turski “saldik” ima isto značenje. Prema Judžeu, kad se ime Sari Saltuk pomiješalo sa vjerskim skupinama i pojavio tarikat “Saltukluk” to je dovelo do sličnosti u značenjima riječi “saltuk”, “saltuki” i “saltukluk”. Kao što je u Saltuknami Sari Saltuk najprije samo junačan, a kako priča napreduje tako on dobiva identitet evlije, tako i riječ “saltuk” dobiva svoje značenje prema samom Sari Saltuku. Što se tiče dijela imena “Sari” svi izvori se sjedinjuju u mišljenju da se ne radi o imenu već pseudonimu (mahlas). Poznato je da boje imaju veliku važnost u svim granama turskog naroda.[68] Boje se mogu čak sresti u imenima turskih plemena, pa i država, kao što je slučaj sa Sari Ujgurima (Žuti Ujguri), Karahanli (kara-crno) Akkojunlu (ak-bijelo) itd. Saltuknama, govori i o djelima Sari Saltuka koji je bio zadužen za borbu protiv nevjernika i širenje Islama u Anadoliji, na Balkanu, Krimu, u Siriji, Egiptu, Hidžazu, Etiopiji, Indiji, Kavkazu, Turkistanu, ukratko na čitavom islamskom području. Imao dobre veze sa drugim velikim šejhovima tog vremena. Velikani sa kojima se susretao su Kutbettin Hajdar, Hadži Bektai Veli, Karadža Ahmet, Taptuk Emre i Mevlana Dželaludin Rumi. Njegovi pratioci su bili derviši - junaci kao što su Kara Davut, Kemal Ata, Abdal Murat. Sari Saltuk je posjedovao i nekoliko “Svetih emaneta” kao što je Vjerovjesnikov mač. U crkvama je držao propovijedi prerušen u svešteničku odoru. Preveo je na islam mnoge vladare i sveštenike. Izbjegavao je postupke koji nisu u skladu sa islamom.[69] Kao što se razumije iz ovog kratkog objašnjenja sadržaja Saltukname, ona je važna i kao historijski izvor koji u obliku historijskog narodnog romana objašnjava, ne samo događaje u Anadoliji u 13. i 14. vijeku, već i važne događaje i procese na Krimu i osvajanju Balkana, koji su čvrsto povezani sa Anadolijom. Prenosi nam, ne samo događaje iz seldžučke Anadolije, već i mnoge događaje iz predosmanskog i postosmanskog perioda. Pruža vrijedne podatke o osmanskom ranom periodu. Ovo veliko djelo, koje je anadolske gazije koji su na Balkanu brzo izgradili osmansku vlast, i čitavu geografiju osmanskih junaka ukrasilo stalno novim predanjima i dalo im krajnji oblik, ako ne iz hronološkog ugla, iz ugla razumijevanja psihološkog i moralnog aspekta osmanskih osvajanja u 14. vijeku. Saltuknama izlaže živu i moćnu sliku koja nije smo suho nabrajanje činjenica. Čak ni pisac Saltukname, Ebul Hajr, dok je pripremao ovo lijepo djelo nije se mogao suzdržati da ne bude pristrasan. Svjesno je prikazao Sari Saltuka kao neprijatelja Kizilbaša. U 15. vijeku u kojem je napisana Saltuknama šah Ismail je počeo graditi Safavijsku državu, Turkmeni su jedan, po jedan počeli da sele u Iran, a u Anadoliji se počela širiti alevijska doktrina. Pod ovim uticajima pisac Saltukname prikazuje Sari Saltuka u situaciji kojom poriče sam sebe. Kao prihvatljive pravne škole (mezhebi) navode se hanefisjka, malikijska, šafijska i hanbelijska, dok se džaferijski mezheb ne spominje. Pisac tu proizvoljno kreira jednu epizodu u kojoj kaže je Sari Saltuk lično otišao na mezar Vjerovjesnika i od njega uzeo fetvu da su druge pravne škole neispravne (batil). Ovakva interpretacija nema svoje utemeljenje u historijskim izvorima. Opet, nalaze se i dijelovi koji su u suprotnosti sa ovakvim pogledom. Na primjer, u Saltuknami se objašnjava da Sari Saltuk dolazi od predaka Hz. Alije i Hz. Huseina, da je Sejjid, a u jednom drugom dijelu opet postoje stanovišta koja ne podržavaju ovaj sud. Ističe se Sari Saltukovim govorom da on dolazi od roda Sejjit Battala Gazije: “Od pokoljenja Sejjit Battalovog, Ibni Husein, Ibni Alija, Ibni Muhammed.” Ipak u Saltuknami je Sari Saltuk, istaknuta ličnost junačke epohe, koja svojom nadnaravnom snagom, junaštvom, merhametom, znanjem, vjerom, požrtvovanošću i kerametima, uobličavan od strane Ebul Hajr Rumijevog pera, kao najljepši primjer tipa junaka-evlije. Sari Saltuk se pred nama pojavljuje, nekad sa ličnošću ratnika, nekad kao evlije koji pokazuje keramete, nekad kao onaj koji ide na Kaf planinu, kao junak romana koji se bori sa vješticama i divovima, a nekad kao historijska ličnost koja se javlja pored ličnosti kao što su Osman Gazija, Orhan Gazija, Nasrudin hodža, Karadža Ahmet i Mevlana. U svakom retku je uočljivo divljenje prema Sari Saltuku od strane Ebul Hajra. Naravno, u ovim recima se susreću i pretjerivanja. Ponekad se Sari Saltuku pripisuju kerameti drugih evlija, ili mu se pripisuju događaji u kojima su učestvovale druge osobe. Ima još jedna odlika koja privlači pažnju u Saltuknami. Ebul Hajr Rumi u ovom djelu vrlo često spominje ime “Turčin” , opisuje borbu kojom su Turci od Anadolije napravili svoj dom. Mujgan Džumbur skreće pažnju na ovu karakteristiku Saltukname i ističe da je ovo djelo najava rađanja misli turskog nacionalizma.[70] Već na prvim stranicama prvog toma Saltukname se opisuju njegove borbe i ratovi u kojima je učestvovao. Sari Saltuk je stigao u Rumeliju tako što je iz Anadolije najprije stigao u Istanbul, iz Istanbula je otišao u Edirne. U ovom dijelu se opisuju borbe sa balkanskim, ugarskim i drugim evropskim kraljevima. Sa svojim ljudima poduzeo je pohod na ugarskog kralja, kojem je u borbi jednim udarcem odrubio glavu. Odatle je krenuo na poljskog kralja i njega ubija pod njegovom zastavom. Uništio je češkog kralja, a zarobio ruskog. Ubija i kralja Eflaka Iza toga se govori o ratovima rumskih vojnika koji se nazivaju Kariban. Prema Saltuknami Kariban je arapsko ime za jednu zemlju na Balkanu (Rumeliji). Zapovjednik se zove Tajnos, a njihov grad se zove Sukub (Uskup-Skoplje).[71] Nakon ovog dijela opisuje se Sari Saltukov prijelaz u Anadoliju. U ovim dijelovima je interesantna činjenica da Sari Saltuk u oblasti Skoplja sebe predstavlja kao pehlivana (hrvača).[72] U drugom tomu Saltukname Skoplje se predstavlja kao turski i muslimanski grad. Neprijatelji se skupljaju u okolnim oblastima, napadaju na Skoplje i ubijaju zapovjednika grada Alibega. Padom grada u ruke neprijatelja jedan dio branilaca prelazi u Babadag (Rumunija).[73] Teme drugog toma djela su Sari Saltukov odlazak u oblasti Trukestana, osvajanje Evrope, oblasti Frenka, silazak u Babilonsku rupu, rat sa vješticama, pohod na Alžir i Kuhistan. Posebno, u ovom tomu se u predaji pod naslovom “Priča o izuzetnim evlijama Ruma” (Rum – Rim, tačnije istočni Rim-Bizant, odnosno oblast koju je on obuhvatao) opisuju gazije derviše koji su došli iz Turkestana u Anadoliju i smjestivši se ovdje imali značajnu ulogu u širenju islama u Anadoliji i Rumeliji, djelovanje evlija, kerameti, veze i odnosi sa evlijama Horasana. U trećem tomu se opisuju Sari Saltukovi pohodi u oblasti Mašrika i Magriba, Arabiju, Nirkap planinu, njegovo ubijanje vještice koja se zvala Ragduš, boj u Asfarjanu, osvajanje Edirna. U odjeljku pod nazivom “Priča o pohodima-gazama i smrt” izlaže se Sari Saltukov šehadet. Kad se analazira prema temama, vidi se da su predaje grupisane u tri djela. Prva grupa predaja izlaže historijske događaje. Teme kao što su prelazak turskih grupacija na Balkan (Rumeliju), osvajanje Anadolije i Balkana, ratovi sa vladarima, događaji za vrijeme bejluka. Osnivanje Osmanske države se, u manjoj ili većoj mjeri, izlažu u skladu sa historijskom stvarnošću. U ovim događajima je opet u prvom planu Sari Saltuk. Osobe koje se spominju u ovim predajama su historijske ličnosti kao što su Osman Gazi, Umur Bej, sultan Aleattin, Gijasettin Kejhursrev, Džingis kan, Nasrudin hodža, Ahmet Fakih, Karadža Ahmet, Mevlana. U drugoj grupi su predaje koje za temu imaju dolazak Sari Saltuka u predjele iz legendi, i njegovo borbe sa džinima, vješticama, divovima i raznim natprirodnim bićima. U ovoj grupi se Sari Saltuk pred nama pojavljuje poput junaka iz bajke. U ovim predajama se javljaju mitološki elementi i razni motivi iz bajki kao što su sedmoglave aždahe, leteće vještice, krilati konji, drveće i životinje koji govore. U trećoj grupi su predaje koje za temu imaju Sari Saltukove ratove u Indiji, Etiopiji, Arabiji, te njegove keramete (kerameti – izjave, predskazanja, djela koja pokazuju da onaj kome se pripisuju ima nadnaravne sposobnosti i znanja koji potiču od samog Allaha) Iako se radi o stvarnim geografskim predjelima, u ovim predaja preovladava stil bajki. Događaji koji se opisuju u Saltuknami generalno pripadaju 13. vijeku. Kada se predanja i legende u Saltuknami analiziraju iz ugla geografskih mjesta, vidi se da se događaji odigravaju na mjestima koja možemo podijeliti u dvije odvojene grupe. Mjesta koja ćemo analizirati u prvoj grupi su stvarna, postojeća mjesta kao: Anadolija, Balkan, Azerbejdžan, Krim, Kefe, Dešt-i Kipčak, Samarkand, Tataristan, zemlja Ujgura, oblast Nogaj, Kašgar, ukratko cijeli turski svijet, te Arabija, Egipat, Alžir, Indija, Etiopija. Kada pregledamo imena mjesta koja smo pobrojali uočava se da Saltuknama nije samo turski, već i evropski ep. U drugoj grupi su imena mjesta iz bajki i legendi. To su Kaf planina, Džinista, Hihistan, Džabulsa, zemlja Šah-i Maran, Kuh-i Šu'a, Biru'l-džin, Džebelul-Kammer itd. Ebul Hajr Rumi Naša saznanja o autoru djela Ebul Hajr Rumiju su vrlo ograničena. U izvorima nema ni najmanjih podatak o njemu. Sakupljanje predaja o Sari Saltuku u obliku knjige je tražio princ Džem, šehzade (šehzade-princ, prijestolonasljednik) sultana Mehmeda Fatiha. Ebul Hajr Rumi je sa naredbom Džema sedam godina obilazio Anadoliju i Rumeliju i sakupljajući predaje o Sari Saltuku napisao knjigu. Djelo koje je pripremio ponudio je sultanu. Uočljiva je ozbiljnost sa kojom je Ebul Har Rumi sakupljao predaje i kasnije ih, ostajući vjeran originalu, obradio u obliku djela. Ali, Saltuknama nema kvalitetu stila Kitaba Dede Korkuta. Iako su napisani u istom vijeku, u Saltuknami nema tečnosti stila, bogatstva izražaja i jezičke spretnosti Kitaba Dede Korkuta. U Saltuknami se ne mogu susresti opisi poput onih iz Kitaba Dede Korkuta. Da je Saltuknama napisana od ruke kvalitetnijeg pisca, mogla je postati veličanstveno djelo. Opet, Ebul Hajr je učinio jednu veliku uslugu. Spriječio je da se zaborave predaje koje je sakupio u knjigu. Možda Ebul Hajr Rumi nije savršen pisac, ali se treba smatra predvodnikom onih koji sakupljaju elemente turskog folklora. Sa velikim strpljenjem i trudom je u 15. vijeku sakupio predaje o junaku koji je živo dva stoljeća prije njega i napisao knjigu. Nameće nam se pitanje i da li je Ebul Hajr Rumi smjeo od tadašnjeg sveštenstva da primjeni bogatstvo izražaja i jezičku spretnost? Na kraju želim da skrenem pažnju na zapis o Dede Korkutu u Saltuknami. U drugom i trećem tomu Saltukname se objavljuje da Osmanlije potiču od Aysa, sina pejgambera Ishaka, i od roda Korkut Ate.[74] Najdetaljnije informacije se daju u trećem tomu, u dijelu pod naslovom Kissa-i Diger Gaza (Priča o drugim borbama). Kad se raširila vijest da je Sari Saltuk umro, neprijatelji su to vidjeli kao povoljnu priliku i navalili na Anadoliju. Vijest je došla do sultana Alauddina i on je počeo razmišljati o osobi kojoj bi u amanet ostavio sjever Anadolije. Ovaj dio se u Saltuknami izlaže na sljedeći način (osmanski): “Nađite nekoga da mu dam stranu Hardženevana, da ratuje sa nevjernicima i šta god uzme od nevjernika neka bude njegovo vlasništvo. Došli su begovi i složno spomenuli Ertugurula, pričali o njegovom sinu Osmanu, njegovom ratovanju, kako mu je Šerif dao uputu i pomoć, da je po porijeklu plemenit. Rekli su: On je od loze Aysa, sina pejgambera Ishaka, i od potomaka Korkut Ate. Potiče od Oguza. To su pravi Turci, i tako sultanu hvalili njegove osobine. Sultanu se Osman svidio, izdao je naređenje, Osmanu su napisali pismo-pozivnicu i zapečatili ga. Dali su ga kuriru u ruke i poslali ga.”[75] Kao što se zna, u Kitabu Dede Korkuta se saopštava da je Dede Korkut porijeklom od plemena Oguza koje se zove Bayat. Prema ovom zapisu Oguzi , pa prema tome i Dede Korkut i Osmanlije, potiču od Aysa, sina pejgambera Ishaka. Ovo se na sličan način ponavlja u drugom tomu Saltukname.[76] U dosadašnjim istraživanjima ne susreću se ovakve tvrdnje. U Kur'anu se kao sin pejgambera Ishaka spominje samo ime pejgambera Jakuba, ne govori se o Aysu. Ali, u nekim islamskim izvorima je zabilježeno da je pejgamber Ishak imao dva sina i da je jednom ime Ajs, a drugom Jakub.[77] U Starom zavjetu (Tevratu) se kaže da je Ishak pejgamberov prvorođeni sin Esav. Nema zapisa o tome odakle je pisac Saltukname prenio ove podatke. Ebul-Hajr Rumi nalazi priliku da hvali Osmanlije jer je djelo pisao za osmanskog princa. Moguće je i da je ovaj rad napisan na kraju ovakvih razmišljanja. Tema je otvorena za istraživanje i raspravu. Ali, spominjanje Dede Korkuta u Saltuknami je vrlo važno kao pokazatelj koliko je raširena bila slava Dede Korkuta. Sličnost motiva i događaja pokazuje na koliko je mjesta u Saltuknami uticaj izvršio Kitab Dede Korkuta. Sličnost motiva iz Kitaba Dede Korkuta i Saltukname Kao što je bilo sa sinom Dirse Hana, Bogač Hanom, junacima iz Kitaba Dede Korkuta, Hizir (Hidr) je mnogo puta stigao u pomoć Sari Saltuku i spasio ga iz teških situacija. Kao i junaci u Kitabu Dede Korkuta i Sari Saltuk nateže vrlo tvrde lukove, vrhom koplja probada vojnike, ide sam samcat u borbu sa neprijateljskom vojskom, udarcem nogom ruši utvrde, ravni sa zemljom vladarske dvorce (saraje), galopira na konju, sa lažnim mačem navaljiva na neprijatelje. Oko mu je crno kao i u Deli Dumrula. Ratuje bez straha sa Iblisom i džinima. Kao što je Basat ubio Tepegoza, i Sari Saltuk je pobijedio Jijir Alagoza. Na planini Kaf je pobijedio jedan narod koji je imao oči na vrh glave.[78] Želimo dati jedan primjer sličnosti motiva i događaja u Kitabu Dede Korkuta i u Saltuknami. Priča o vladaru Gura i Sari Saltuku nosi tragove Deli Dumrula iz Kitaba Dede Korkuta. U ovoj priči Sari Saltuk dolazi u zemlju Gur. Vladar Sad je star 700 godina. O sebi misli da je moćniji od svakoga, da ne postoji niko koga ne može ubiti i sam sebe smatra božanstvom. Saltuk dolazi kod Sada i govori mu da je došao kao izaslanik od Boga. Na to Sad govori da ne samo da njega lično niko neće moći ubiti, nego da neće moći ući u njegov dvorac (saraj) i približiti mu se, te baca Sari Saltuka u tamnicu. Naređuje da se zaključaju sve kapije i povlači se u svoju odaju. U noći se pojavljuje jedan čovjek obučen u bijelo, sa licem poput sunca. Sad ga pita kako je ušao u njegove odaje, ali ovaj čovjek nestaje. Poziva stražare, sve se pretražuje ali niko nije pronađen. U jutro Sad naređuje da se pogube svi stražari koji su bili na dužnosti te noći. Sljedeće noći su na dužnosti novi stražari, u Sadovoj sobi se opet pojavljuje onaj isti čovjek u bijelom. Sad izvlači mač i pita: “Ko si? Kako si ušao u moje odaje, iz rupe?” Na to se onaj čovjek nasmija i reče: “„Ej, Sad ibn Amir, kapija, dimnjak, zid, za mene nisu prepreka. Ako želim odmah uđem”, te zatim nestade. U jutro Sad opet ubija sve stražare i za sljedeću noć angažuje sedam hiljada stražara. Jedan vezir koji se plašio da će i ovi stražari biti pobijeni, govori kako bi ovi događaji mogli biti povezani sa Sari Saltukom. Iz tamnice dovode Sari Saltuka i Sad mu govori šta se događa. Sari Saltuk objašnjava da je čovjek koji se pojavljuje poslan od Boga i kaže Sadu da razgovara sa njim. Tu noć neznanac opet dolazi u Sadove odaje. Sad ga pita ko je on. Neznanac mu odgovara da njega (Sada) Bog, koji mu je dao život od 700 godina, poziva sebi (treba da umre). Sad pita koliko Bog ima vojnika, a čovjek mu odgovara da bi mogao prebrojati zvijezde na nebu, ali da ne bi mogao prebrojati Božije vojnike. Na kraju je Sad spreman na odlazak. Ali, dok se ne vrati želi da na svoj prijestol postavi sina. Na to mu onaj neznanac objašnjava da se više neće vraćati i da se čak više neće željeti vratiti. Sad razumije situaciju i oslobađa Sari Saltuka iz tamnice, poziva vezire i objašnjava im šta se dešava. Čovjek koji mu je dolazio je Azrail. Sadu Azrail govori da se očisti, da uzme abdest i primi vjeru. Na taj način Azrail uzima Sadovu dušu.[79] Sari Saltuk u Hadži Bektaševoj Vilajetnami Hadži Bektaš je jednog dana izašao iz čilehane na brdu Arafat i otišao na izvor “Zem-zem”. Vidio je da je jedan čobanin tjera stado ovaca na pokraj izvora. Hadži Bektaš otiđe do čobanina, potapša ga po leđima i upitao kako se zove. Čobanin reče da mu je ime Sari Saltuk i da će koliko je moguće ispuniti šta god Hadži Bektaš naredi. A, on reče: “Hajde, poslali smo te u zemlju Rum.” Sa Sari Saltukovih očiji se u trenutku podigoše zastori, dostiže stepen evlije. On reče: “Vladaru svih evlija, šta ću sa ovcama?” Bektaš odgovori: “One ne mogu otići odavde dok njihovi vlasnici ne dođu. Ti odmah kreni, ne govori ništa, mi smo ti vodiči, sa tobom smo, u muci smo ti saputnici.” Istovremeno mu je dao jedan luk i sedam strijela, opasao mač i pružio sedžadu. Za saputnike mu je dao dva derviša, Ulu Abdala i Kiči Abdala. Harmankaja, Od tamo je Sari Saltuk stigao na obalu mora, prostro sedžadu po vodi i sjeo na nju. Sa desne strane je pokraj sebe uzeo Ulu Abdula, a sa lijeve strane Kiči Abdula. Sedžadi je rekao: “Ej sedžado evlija, hajde idi, gdje god te evlije odvedu, na tu stranu idi.” Kažu da kad je more mirno još se vidi trag koji je sedžade na vodi. Sedžada je otišla pravo u Gurdžistan. Ulu Abdal i Kiči Abdal su Saru Saltuku rekli da bi bilo bolje da je išla na desno. Sari Saltuk im je rekao da ne mare za to. Sedžada se približila obali Gurdžistana. U Gurdžistanu je bio padišah koji se zvao Gorliš i taj dan je došao na obalu u lov. Pogledao je i vidio neku siluetu koja se približavala obali. Neki iz njegove pratnje rekoše da to prema obali plovi korijen od nekakvog drveta i ljulja se. Kad se silueta približila vidjeli su tri osobe kako plove na sedžadi. Vladar reče da to nisu neki obični i bezvezni ljudi. Sedžada je stigla na obalu, a Sari Saltuk je uze za kraj, otrese i bacio preko ramena. Vladar Gurdžistana i oni sa njim vidjevši ovo sjahali su sa konja, poljubili Sari Saltuku u ruku i pali mu pred noge. Razgovarali su sa Ulu Abdalom i Kiči Abdalom i shvatili da su oni od Božijih omiljenih robova. Gorliš je pozvao Sari Saltuka u svoj dom. Rekao im je da uzjašu na konje, ali su oni odbili. Nakon toga ni vladar ni njegovi pratioci nisu htjeli uzjahati konje, nego su išli pješice. Sari Saltuk je ove pozvao u vjeru, te su postali muslimani. Sari Saltuk je rekao da se donese keče (vunena kapa), napravio tadž (krunu) husejni, stavio na njih i donio tekbir. Kasnije se oprostio od njih prostro sedžadu po moru i sva trojica su sjeli na nju kao i ranije. Saltuk je rekao da ide kud ih god evlije vode. Sedžada je krenula prema zemlji Rum. Padišah Gurdžustana dok je bio u životu on i njegov narod su ostali muslimani. Svi su nosili kape koje predstavljaju tadž husejni. Kad je padišah umro, njegov sin i narod su se vratili staroj vjeri., ali sa glava nisu skinuli ove kape. To je razlog zašto narod u onim predjelima i danas nosi kape slične tadževima husejni. Sedžada je išla prema Rumu i došla do jedne utvrde koja se zove Kaligra i tu stala. Ulu Abdalu i Kiči Abdalu je rekao da idu na kapiju a da će on ući ovdje. Oni su zaključili da u ovim njegovim riječima ima neka mudrost, te su otišli na kapiju, a on je počeo da se penje uz bedeme utvrđenja. Dok se penjao stopala su mu ulazili u kamen. I sada se na ovoj tvrđavi, na kamenom zidu vide tragovi njegovih ruku i stopala. Tvrđava je pripadala jednom od Lazolana. Odjednom se na onoj tvrđavi pojavila sedmoglava aždaha. Zbog straha od aždahe gospodar ove utvrde je sa narodom pobjegao u drugu udaljenu utvrdu. Sari Saltuk je došao pred aždahu i vrisnuo. Aždaha je uzdahnula, promrdala repom i kriknula. Sari Saltuk je uzeo luk i strijele i sa sedam strijela pogodio sedam aždahinih glava. Aždaha je u samrtiničkim mukama zgrabila Sari Saltuka oko pasa i stisnula ga. Sari Saltuk je bio zaboravio svoj mač za pasom. Pozvao je hazreti Hizira. Za to vrijeme je Hadži Bektaš kao gost sjedio sa hazreti Hizirom u “Kizildža halvetu”. Kad je Sari Saltuk pozvao Hizira Hadži Bektaš mu reče: “Moj Hizire, aždaha je stisnula Sari Saltuka, zaboravio je mač, pristigni mu u pomoć, na mač ga podsjeti.” Hizir je odmah ustao i otišao u Kaliagru, kopljem je pobio aždahu i dodirnuo mač na Saltukovom pojasu. Sari Saltuka reče: “Ej istinski junače, izvuci svoj mač i odsjeci joj glavu.” Sari Saltuk reče: “Ej, moj Hizire, zbog haka evlija koje pozvah mač mi se iz sjećanja izgubio, inače te ne bih zvao i zahmetio.” Izvukao je drveni mač i odsjekao, jednu po jednu, svih sedam aždahinih glava. Oprostio se sa Hizirom i nastavio putovanje. Tamo se još nalazi Hizirov trag. Ulu Abdal ve Kiči Abdal su stigli na kapiju utvrde. Vidjeli su da je aždaha ubijena i vidjevši Sari Saltuka čestitali su mu. Kasnije su zajedno napustili utvrđenje i nastavili put. Sari Saltuk reče da je ožednio od borbe sa aždahom. Gledali su na sve četiri strane ali vode nisu mogli naći. Sari Saltuk je sa rukama iskopao četiri-pet rupa. Na mjestima na kojima je kopao je počela teći čista voda dovoljna da pokrene mlinsko kolo. Kasnije su našli jednog čobanina i po njemu gospodaru one utvrde poslali vijest da je aždaha ubijena. Kad je vidio mrtvu aždaha postao je od srca i duše odan Sari Saltuku i od njega prihvatio iman. Sari Saltuk je onom narodu pokazao nekoliko kerameta. Poslije mnogo godina došao je u posjetu tekiji Hadži Bektaš Velije, koji je u međuvremenu umro. Posjetio je turbe i žrtvovao kao kurban bika koji govori. Priča o biku ide ovako: Na imanju Hunkarove (Hadži Bektašove) tekije su bila dva bika. Čovjek po imenu Eček je tako pazio ova dva bika da se to ne može opisati. Mjesta gdje su boravili učinio bi mehkim tako što bi se skinuo go i provaljao po mjestu. Ako bi ga nešto ubolo, našao bi to i bacio. Davao im je mnogo hrane. Jednog dana se naljutio dok je tjerao bikove i udario jednog bika sa štapom, otvorio mu ranu koja je prokrvarila. Bik je božijom voljom stekao moć govora i rekao: “Eček, prije nisam imao prigovara na tvoj pažnju, dobro si me pazio, dobro si mi hizmetio. Sad sam ostario, nije mi ostalo snage, udario si me štapom, prokrvario sam. Sutra u jutro dolazi Sari Saltuk sa četrdeset abdala,[80] žrtvovaće me kao kurban.” Kad je Eček čuo ove riječi došao je starješinama tekije (čelebijama) i ispričao im ovaj događaj. Sljedećeg dana su čelebije i derviši izašli na put za Aksaraj da dočekaju Sari Saltuka, nisu ga našli i vratili su se nazad. Kad su se vratili vidjeli su da je Sari Saltuk došao od Kiršehira putem za Ćorlu i da sjedi u tekiji. Prenose da je Sari Saltuk došao iz Kiršehira putem za Ćorlu, sišao u dolinu Karaojuk i sjeo sa naspram Akube. Rekao je dervišima da sakupe pijesak i naprave jedan nišan . Rekao je da tu bude jedna njegova oznaka. Ovaj nišan od pijeska još tamo stoji. Nakon susreta sa čelebijama i dervišima, Sari Saltuk je žrtvovao kao kurban, onog bika koji govori. Tu su Saltuku dali idžazetnamu, napravili sofru i ugostili ga. Jednog dana je zatražio dozvolu i otišao.[81] U Vilajetnami stoji i da mu je šejh Ahmed Jesevi prilikom jednog susreta rekao: “Ej, Saltuk Mehmet ti idi put Ruma, sedam vladara i krajeva, tvoje je ime čulo i čeka te”, tada je napustio Anadoliju i krenuo na čelu anadolskih akindžija. U drugom izvoru se kaže da je u snu vidio Vjerovjesnika Muhameda koji mu je rekao: “Put Edirne kreni, puteve oživi, a sve drugo ostavi.” Došao je do Dobrudže sa 10 hiljada anadolskih turkmena, čiji je vladar bio u ratu protiv mnogo jačeg protivnika (diva) koji je htjeo uzeti na silu njegovu kćer. Sari Saltuk sa svojim akindžijama stavi se u službu ovom vladaru i pomognu mu poraziti mnogo jačeg protivnika i ponovo zavlada mir. Glas o njemu pronio se Dobrudžom, ljudi su dolazili da ga vide i čuju. Svoj boravak iskoristio je da uspostavi prvu muslimansku zajednicu od “krk bin” (40 hiljada) muslimana. Ovaj broj treba gledat kao simboliku za izraženo mnošto, a nipošto kao vjerodostojnost. Iz Dobrudže je krenuo u Poljsku (Lehistan) i tamo se nastanio. U to vrijeme u Poljskoj su se nastanile stotine Lipka-Tatara čiji potomci i danas tu žive kao mala muslimanska zajednica. Interesantno da se na jednom mjestu kaže “…alti yuz bin Hersek dinsizini imana getmiš…”, tj. da je 600 hiljada nevjernika hercegovačkih u iman (vjerovanje) doveo. Mada je cifra preuveličavajuća, intersantno je da se spominje izraz Hercegovci. Kaže se da je napravio sedam tabuta (jedi tabut) i rekao u kojim se predjelima želi ukopati. Vladarima (krallarina) Rus, Leh (Poljska), Ček (Češka), Isvec (Švedska), Edirne, Hersek (Hercegovina) i Bugdan (Bugarska) odnešeni su tabuti koje su oni uz velike ceremonije pokopali.[82] Sari Saltuk u Sejahatnami Evlije Čelebije Važan izvor koji pored Saltukname daje saznanja o Sari Sultaku je čuvena Sejahatnama od Evlije Čelebije. Prema Evliji Čelebiji pravo Sari Saltukovo ime je Muhamed Buhari. Muhamed Buhari je halifa Ahmeta Jesevija, koji ga je poslao Hadži Bekatš Veliji govoreći: “Moj Saltuk Muhamede! Neka te moj Bektaši spremi u zemlju Rumsku. Uđi u lik Sari Saltuka koji je u poljskoj zemlji skrenuo sa puta i u Dobrudži ubi prokletu aždahu ovim drvenim mačem, postani slavan u Makedoniji i Dobrudži, na mjestu sedam kraljevstva.”[83] Nakon što je Sari Saltuk sa sedamdeset svoji ljudi stigao u Dobrudžu i u pećini Kaligra ubio aždahu kralj Dobrudže i narod su prihvatili islam. U Poljskoj je ubio sveštenika koji se zvao Sari Saltuk i uzevši njegov identitet Muhamed Buhari je sa imenom Sari Saltuk vladao i uveo u islam narod te oblasti. Evlija Čelebija u drugom tomu Sejahatname daje podrobnije podatke. Sari Saltuk iz Kaliagre ide na Krim, od tamo narodu Hašdek u Rusiji, zatim u Poljsku narodu Lapka i na kraju stiže u poljsku luku Gdanjsk. Tamo je dosta vremena sjedio i razgovarao sa sveštenikom koji se zvao Sveti Nikola – Sari Saltuk, kasnije ga je ubio, uništio njegove posmrtne ostatke i uzeo njegov identitet. Godinama je govorio “Ja sam Sari Saltuk” i hodao u odjeći Svetog Nikole pozivajući na hiljade ljudi u islam. U ovom tomu se detaljnije opisuje kako je Sari Saltuk u Dobrudži ubio ažadahu.[84] Evlija još navodi da se Sari Saltuk u Anadoliji spominje kao Baba Sultan, Sari Saltuk Sultan, Kilgra Sultan, a da je među hrišćanima poznat pod imenom Sveti Nikola.[85] Evlija Čelebija piše da je Sari Saltuk imao veliki uticaj među hrišćanima. Evlija Čelebija u Sejahatnami ne spominje nikakva turbeta uz tekiju u Blagaju. Da li ga je Evlija slučajno zaboravio spomenuti, mada je revnosno bilježio značajne zijaretgjahe u mnogim drugim mjestima. Pitanje Sari Saltukova mezara uz ovu tekiju je još uvijek otvoreno. Fetva šejh-ul islama Ebu Su`ud-ef. Tajib Okić, izučavajući fetvu Šejhul islama Ebu Suuda vezanu za Sari Saltuka, naročitu je pažnju poklonio vezama Sari Saltuka sa hrišćanskim svetim ljudima.[86] Sultan Sulejman (u. 1566.) je od Ebu Su`uda zatražio fetvu o Sari Saltuku u ovom obliku: “U dobru moj akrame, u halu moj sudruže, ahiretski moj brate, šta vrhovna ulema kaže u ovom pitanju, da li je evlija osoba koju zovu Sari Saltuk?” Na ovo pitanje je Šejhulislam odgovorio: “On je monah koji je od sustezanja (odricanjem od jela i pića, ovosvjetskih blagodeti) postao kost i koža.” Okić je nastojao da rasvijetli uzroke davanja ove fetve. Uočljivo je da su se nedugo nakon Sari Saltukove smrti počele graditi veze između predaja o Sari Saltuku sa predajama o hrišćanskim svecima. Okić, koji ističe da se vidi da su predaje o Sari Saltuku pomiješane, najviše sa predajama o Nikoli, potom o Đorđu, Simeonu, Eliju, Spiridonu i Naumu, saopštava da davanje ovakve fetve izvire iz pogrešnog predstavljanja Sari Saltuka. Prof. dr. Jusuf Zija Jorukan u svom radu pod naslovom “Bir Fetva Munasebetilec (U vezi sa jednom fetvom), vezano za spomenuti rad je iznio da ova fetva ne pripada Ebu Su´udu i da je falsifikat. Ali, Okić je napisao odgovor na Jorukanov članak i nastojao rasvijetliti temu istinitosti fetve.[87] Ovakve optužbe bile su poznate i u vrijeme Evlije Čelebije, koji kaže: “... jer, nevjernici su o njemu proširili glasne, kazali da je monah i tako postali veliki grješnici... ...Bilo ko ko ima sumnju oko hazreti Sari Saltuka utječemo se Allahu od toga – griješnik je i prestupnik.”[88] E. Čelebija spominjući nevjernike i grješnike, ne navodi nikakvih imena. Savremenik Ebu Su`uda, Ibni Kemal (Kemal Paša-zade), smatrao je Sari Saltuka evlijom i keramet sahibijom (osoba koja kao rezultat svoje velike pobožnosti i duhovnosti ima, od Boga darovane, nadpirodne moći) i to navodi u svom historijskom djelu „Mohačnama“. Činjenice koje su dostupne o Sari Saltuku, ni u jednom pogledu ne daju za pravo da se ovako teška optužba donese za njega. Očito da je jedini motiv donošenja ove fetve bio politički. Sari Saltuk – heterodoks ili ortodoks Još uvijek se u literaturi može susresti mišljenje koje Sari Saltuka tretira pristašom heterodoksije. Šta je to heterodoksija, a šta ortodoksija? HETER, HETERO – kao prvi dio riječi znači drugi, drugačiji, različit (heterodoksina) *grč. Héteos HETERODOKSIJA ž 1. vjerovanje ili mišljenje koje se ne slaže sa općevažećim ili službenim 2.rel. pripadanje drugoj vjeri; inovjerstvo, hereza krivovjerje // heterodóks/an prid. (odr. - sni) 1. koji odstupa od uobičajenog vjerovanja ili učenja, 2. koji pripada drugoj vjeri; inovjeran, krivovjeran, opr. Ortodoksan grč. Heterodoksia: različito (krivo) mišljenje[89] HETERODOKSAN (grč.), religijsko vjerovanje koje je suprotno od neke prihvaćene relgije.[90] ORTODOKSIJA (grč.) Pravovjerje, pravovjernost, prihvaćanje vjerskog učenja koje se smatra jedino ispravnim. U Pravoslavlju ortodoksija znači prihvatanje dogmi sedam prvih ekumenskih koncila. Zbog toga se i nazivaju ortodoksnima.[91] ŠAMANIZAM, pojava kod uralsko-altajskih naroda u kojoj se mladići skloni padavici i ekstazi osposobljavaju za “kontakte sa drugim svijetomc, “traženje zalutalih duša bolesnih osoba”, liječenje; proricanje i pribavljanje drugih koristi zajednici.[92] ŠAMANIZAM m spiritualističko – magijski oblik religije raširen u S i sred. Aziji, temelji se na kultu prirode, duhova i duša umrlih te magijskoj vezi s njima.[93] Kao što vidimo da razumijevanje ovih odrednica ovisi od onoga koji želi govoriti ili pisati Sari Saltuku. Pripisujući Sari Saltuku heterodoksnost, niko od dosadašnjih istraživača nije se potrudio da pojasni u čemu se ta heterodoksija ogleda. Jedini odgovor koji može biti opravdan jeste da su istraživačima izvori informacija bili ljudi i literatura tzv. sunitske orijentacije. Međutim, opet ostaje nejasno tko u islamu određuje ortodoksiju, a tko proglašava heterodksiju? Islamsku “ortodoksiju” odredili su događaji iz vremena života Vjerovjesnika i događaja koji su se dogodili tokom prvog hidžretskog vijeka. Ortodoksija u islamu je politički čin koji je određen parolom ehli sunnet vel džem`at. Sve što se nije htjelo povinovati političkom diktatu kao vjerskoj praksi i učenju, proglašavano je raznim nazivima ili što bi se reklo heterodoksijom. Ortodoksiju i heterodoksiju u islamu određuje prvenstveno odnos prema Ehli-bejtu. Podijeljenost u mišljenju tko čini Ehli-bejt je očita, ali ipak većina se opredjeljuje za poznatih petero. Takvo mišljenje zastupali su Zamahšerija, Taberi, Ševkani, Sujuti, Zehebi, Kurtubi i dr. U prilog ovom mišljenju ide i događaj sa pozivom na prokletstvo (mubahele). Vjerovjesnik tom prilikom nije zovnuo ni jednu od svojih žena, nego Aliju, Fatimu, Hasana i Husejina te ih pokrio svojim ogrtačem i rekao: “Moj Allahu, ovo je moj Ehl.” (Buharija i Muslim) U svim dokumentima vezanim za Sari Saltuka, a koji su do nas došli usmenim ili pismenim putem, nema ničega što bi ukazivalo na to da nije bio istinski i iskreni vjernik musliman. Ovim problemom se posebno bavio prof. Dr. Mehmet Fuat Kuprili.[94] Zaključak Među stotinama ličnosti koje se spomnju kao islamski misionari u Evropi od 12 – 15. vijeka Sari Saltuk je bez sumnje ostao najomljenija ličnost kod muslimanskog stanovništva. Glavni izvori za pisanje bili su oni na turskom i albanskom jeziku, jer su radovi na ovu temu na bosanskom jeziku više nego oskudni. Osim ovih izvora tu su i neke enciklopedije i vlastite zabilješke tokom više putovanja. Najznačajnije osvrete na Sari Saltuka napisali su Fahir Iz u Saltuk-name~Ebu Hayr Ruminin rivajetlerden toplandigi Sari-Saltuk menakibi, Harvard Universitesi Basimevi, 1974. godine, Akalin, Şükrü Halûk u Saltuk-nâmedeki Ad Verme Hadiseleri, III. Milli Türk Folkloru Kongresi, Konya, 1989.; Romanya Türkleri ve Sarı Saltuk, Yesevî dergisi, yıl 2, S.24, İstanbul, Aralık 1995. ; Saltuk-nâme I (İnceleme-Metin), doktorska teza odbranjena na İstanbul Üniversitesi Sosyal Bilimler Enstitüsü, İstanbul, 1987. Ebü'l-Hayr-ı Rûmî, Saltuk-nâme I, priredio. Dr. Şükrü Halûk Akalın, Ankara, 1987. Kasnje je priredio : Ebü'l-Hayr-ı Rûmî, Saltuk-nâme II, (1988) i Ebü'l-Hayr-ı Rûmî, Saltuk-nâme III dio (1990.) ; Saltuk-nâme’den Menâkıb-ı Hacı Bektaş-ı Veli, Ankara, 1990.; Ebülhayr Rumi maddesi, TDV İslâm Ansiklopedisi, c.10, İstanbul, 1994., Kaleshi, Hasan u Legjendat shqiptare për Sari Salltukun, “Përparimi” – revistë kulturore e shkencore, 1 , Prishtinë, 1966., Ibrahimi, Nexhat u Islami në trojet iliro-shqiptare gjatë shekujve, botimi I, Shkup, 1998., Köprülü Fuat Mehmet u Osmanli imparatorlugu´nun Kuruluşu, Ankara, 1972. ; Türk Edebyatinda Ilk Mutesavviflar, Ankara, 1981. i Taib Okiću Sari Saltuk’a ait bir fetva, Ankara Üniversitesi Ilahiyat Fakültesi Dergisi, Cilt 1, Sayi I, 1951. ; Bir Tenkidin Tenkidi, Ankara Universitesi ¡lahiyat Fakultesi Dergisi, AÜIFD, Cilt II, 1953. ; Jedna fetva o Sariju Saltuku, Znaci vremena, Vol. 7, br. 24, Sarajevo, 2004. Mada veoma popularan ipak oskudni su podaci o njegovom stvarnom životu. Narodna mašta je zatamnila njegovu biografiju. Njegovo pravo ime je Muhamed Buhari što nam daje za pravo da zaključimo da je rođen u gradu Buhara li njegovoj okolici. Kao dječak od tri godine ostao je bez oca, a malo poslje i bez majke. Brigu o njemu vodila su dva njegova učitelja, Seravil i Aziz. Pred njima je upotpunio svoje znanje, naučio se pismenosti i vojničkim vještinama. Postoje pretpostavke da je bio i hafiz. Vremenom je izrastao u poznatog duhovnog vođu i predvodio akinđijske pohode u Evropu. Svojim djelovanjem uspio je uspostaviti toleranciju između pravoslavnih i muslimana. U sjećanju naroda ostao je po svom nadimku Sari Saltuk, što bi značilo “Žuti koji je poslan”. Po onome što je zabilježeno u Saltuknami on je ta ličnost koja je simpatisala gazi Osmana rodonačelnika dinastije koja će vladati Osmanskim carstvom više od 600 godina. Po predanju Sari Saltuk je oporučio da se napravi sedam tabuta i pošalje u sedam kraljevina koje će “pobjedonosna vojska osvojiti”. Među tih sedam država uvrštena je i Bosna i Hercegovina. Najviše biogarfskih podataka o Sari Saltuku nalazimo u Saltuknamai. Još u vrijeme sultan Mehmed Fatiha njegov sin princ Džem zadužio je Ebul Hajr Rumija da sakupi sva usmena predanjao Sari Saltuku. Tokom sedam godina sakupljanja od 1473 – 1480. godine našlo se toliko materijala koje je sabrano u tri dijela (džilta) na 1230 strana. Saltuknama koliko donosi vjerodostojnih podataka, isto u njoj nalazimo veoma mnogo mitskih elemenata. Omiljenost Sari Saltuka u narodu bila je više puta zloupotrijebljena u političke svrhe, tako što su se pojedinci predstavljati njegovim imenom. Prilikom pisanja Saltukname u njoj se našlo i takvih kazivanja koja sigurno nisu u vezi sa životom stvarnog Sari Saltuka. Očuvanost sjećanja u narodu treba se zahvaliti i tardiciji nomadskih plemena da pred bitke pjevaju o junačkim djelima svojih sunarodnjaka. Veoma popularna su bila ona o Dede Korkutu. Tako nastali epovi su sigurno izvršili i utjecaj na nastanak bošnjačkih epskih pjevanja poput onih o Đerđelez Aliji ili Musi Keseđiji. Mada je većinu svog života proveo na Krimu i u Babadagau, njegova popularnost prenošena je i u druge dijelove Balkana putem migracija raznih turskih plemena. Vremenom je širom Balkana i Anadolije izgrađeno više turbeta koji se vežu za njegovo ime. Ta turbeta se mnogo posjećuju, a posebno na Aliđun tj. 2. avgusta. Zajednička karakteristika ovih turbeta je da se većina nalazi uz izvore rijeka, da je svrha posjete njima ozdravljenje, da se uz njih kolju kurbani koji se podijele kao milostinja. Takva turbeta nalazimo u Hozatu, kod Korče, na Rumelihisaru, u Blagaju, Babaeskiju, Babadagu, Paštriku itd. Osim Saltukname, Sari Saltuk, spominje se i u nekoliko pjevanja kod bektašijskih pjesnika, te u Sejahatnamama Ibni Batute i Evlije Čelebije. Postoje predanja da ga je sanjalo više poznatih ličnosti, među kojima i sultan Mehmed Fatih. U 16. vijeku na traženje sultan Sulejmana, Šejhul Islam Ebu Suud izrekao je jedno veoma loše mišljenje o njemu u formi pravnog rješenja (fetve). Kasniji istraživaći utvrdili su da je ova fetva veoma pristrasno donesena i da se sa takvim mišljenjem nisu slagali drugi učenjaci tog vremena poput Ibni Kemala. Sari Saltuk gledano sa historijske distance nesumnjivo je znamenita ličnost srednjovjekovne Evrope koja je izvršila znatan utjecaj na folklor i etnologiju mnogih naroda. Svojim životom dao je doprinos razvoju narodne književnosti, posebno turske. Sve do sredine 20. vijeka mnoga njegova turbeta bila su mjesta posjećivanja i od pravoslavnog stavnovništva. Također mnoge crkvene grobnice, poput one uz manastir sv. Nauma kod Ohrida ili na otoku Krfu kod crkve sv. Spiridona, bile su smatrane kaburovima Sari Saltuka i posjećivane posebno od bektašija. Promatran u okvirima od srednjeg vijeka do novjih vremena on je nezaobilazna ličnost historije balkanskih naroda. Ovim radom tek otvaramo vrata daljim istraživanjima vezanim za Sari Saltuka na bosanskom govornom području. Neodvojivo od njegove ličnosti, uz Saltuknamu, su i istraživanja vezana za bektašijski red koji najviše čuva sjećanja na Sari Saltuka.