Derviši

Derviši Opće znanje o dervišima je malo. Neki ih smatraju čudacima koji plešu u transu i probadaju se noževima. Drugima je to umjetnost i poseban dar. Za derviše, biti derviš je način život i najljepši oblik slavljenja Boga koji se obavlja kroz zikr, odnosno spominjanje Allaha dž.š. U BiH su derviške tekije, odnosno mjesta gdje se okupljaju derviši, zaključkom Ulema medžlisa iz srpnja/jula 1931. stavljene pod nadzor Islamske zajednice BiH, kada je donesen Pravilnik o kvalifikacijama šejhova i načinu njihovog izdržavanja. Zaključkom Vakufskog sabora za BiH sve tekije su 1952. zatvorene. Dokumentom Starješinstva Islamske zajednice BiH iz 1985. rečeno je da "derviški redovi nisu izvan Islamske zajednice, niti imaju status samostalne vjerske zajednice, nego djeluju u okviru IZ-e." U Ustavu Islamske zajednice iz 1990. piše: „Tekije su ustanove u kojima se vrše vjerski obredi i poslovi u skladu sa islamskim propisima." Derviški redovi – tarikati su se u islamskom svijetu počeli pojavljivati oko 3. vijeka muslimanske ere, a na ovim područjima pojavili su se neposredno prije dolaska turske vojske. Sufijski tarikat je škola koja se koncentrira oko misli i smjernica nekog učenjaka koji ima poseban metod u usmjeravanju učenika ka usavršavanju znanja i prakse. Sufije su bili zanatlije, majstori, pjesnici, vojnici i ljudi različitih zanimanja. Senad Mićijević, derviš iz Mostara, pripada nakšibendijama. „Ovo je jedan od najraširenijih redova u BiH, njegova karakteristika je to što okuplja sitne zanatlije i zemljoradnike. Ljudi su nekada bili nomadi, a to su i derviši radili. Oni nemaju mnogo vremena za velike vjerske ceremonije, nego što praktičnije i što manje. U BiH je naša matična tekija Husein-babina tekija u Živčićima, odakle se širio dervišiluk. Ona nije stara kao neke druge tekije, Husein baba tek krajem 18. stoljeća dolazi sa svojim obrazovanjem. Ta je tekija rodila tekiju na Oglavku, oglavačka je rodila fojničku i tako se od tekije do tekije prenosilo znanje i širio se red.“ Povijest broji mnoge derviške redove, Mićijević ima saznanja za oko 300 njih, no po njegovim riječima u BiH postoji samo nekoliko. „Imamo kaderijski, nakšimbendijski, rufaijski red, ima nešto sadija i nešto halvetijskih derviša. Svaki derviški red ima svoj specifičan način obavljanja zikra, intonacijom, pokretom, onim što prati jedan zikr, tako da je to pitanje bogatstva koreografije koju imamo. I ono što se dešava je od reda do reda. Jedni su redovi intelektualni, jedni su redovi zanatlijski, privredni, drugi su vojnički...“