Aliđunsko okupljanje kod Zabrđa

Aliđunsko okupljanje kod Zabrđa
23. jan 2013.

Autor: Senad Mičijević

U Bosni i Hercegovini je veoma malo praznika za koje možemo reći da su ukorijenjeni u tradiciju njenih naroda i građana. Prisjetimo se komičnih situacija kad se govori i raspravlja o državnim praznicima koji se trebaju obilježavati u cijeloj zemlji. Duboko vjerujem da dva dana ili praznika imaju vjekovnu tradiciju u ovoj zemlji, te ne bi trebalo biti sukoba mišljenja u vezi s tim da se proglase državnim praznicima. To su Jurjevo (6. maj) i Aliđun (2. avgust).

Oba ova praznika spadaju u vjekovna narodna okupljanja i praznovanja. U prošlosti su bili veoma važni datumi "narodnog kalendara", a sigurno da imaju svoju vrijednost u modernim humanističkim vidovima svijesti. Jurjevo je bilo veoma važno za poljoprivrednike, dok je Aliđun bio više stočarski praznik. Uz Jurjevo možemo povezati i jednu od bitnih seoskih funkcija, a to je težak-baša. On je određivao dan početka oranja, što je bilo veoma bitno za prinos poljoprivrednih proizvoda. Jurjevo je za stočare označavalo početak priprema za odlazak u planinu, na ljetne ispaše - stanove. Aliđun je bio dan kad su se stočari kretali sa viših ka nižim travama i datum do kojeg bi bila završena obnova stočnog fonda, tako da se odmah mogla praviti računica šta i koliko prodati.

U narodu postoji više naziva za Jurjevo, kao Đurđevdan, Jurjev, Erdelez i Rozi Hidr. Nekad je bila praksa da se taj dan okite prozori i vrata zelenim raslinjem i cvijećem. Obilježavanje tog datuma bilo je vidno i kroz kulturu ishrane, tako da su se taj dan kuhala jela koja sadrže što više zelenog povrća. Tradicija Jurjeva zaista bi mogla naći svoju funkcionalnu dimenziju i u modernim, urbanim životnim sredinama. Zašto ovaj dan u našoj zemlji nebi bio dan "Zdrave hrane" i dan posvećen razvijanju ekološke svijesti građana? Mogli bi se organizirati izlasci u prirodu sportskih, planinarskih, ekoloških, izviđačkih, lovačkih i mnogih drugih društava.

Romima je Jurjevo, ili kako ga oni nazivaju Erdelezi, značilo da je vrijeme da krenu na svoja putovanja kojima obezbijeđuju prihode za dolazeću zimu. Inače, kod svih naroda ova dva praznika prate velika narodna okupljanja sa muzikom, jelima, pjesmom i igrom. Tako Jurjev možemo prevesti kao Dan zemlje, a Aliđun kao Veliki dan. Inače, sa nazivom Aliđun ne treba dovoditi ni u kakvu vezu izreku "Do podne Ilija, od podne Alija". Izreka ne govori ni o kakvom konvertitstvu, nego jedino nas može upućivati na sredine gdje su do podne pravoslavni svetkovali kod crkve, a muslimani poslje podne imali teferič. Na Aliđun pravoslavni stanovnci obilježavaju dan sv. Ilije, što je u narodu poznato i kao Ilindan. Jurjevska okupljanja nisu striktno bila na 6. maj nego su se održavala računajući utorke od Jurjeva, pa se govorilo "Četvrti utorak po Jurjevu!" ili "Sedmi utorak po Jurjevu!" Isto možemo reći i za Aliđunska okupljanja. Na ovim skupovima nastojalo se pokazati ko ima ljepše i bogatije rađeno odijelo, naoružanje ili konja. Skupovi su osim ekonomskog interesa koristili i da se ugovore zaruke među mladencima. Način života i ekonomski interesi diktirali su da svadbe budu iza Aliđuna, tako da bi se "našla prinova" prije stočarskih kretanja.

Neki etnolozi tvrde da je svetkovanje Aliđuna kod balkanskih muslimana baština staroslavenske tradicije. Narodni teferiči na Aliđun održavani su često "na kakvim visovima". "Turci u Bosni - piše 1872. godine G. Vuković - na dan našeg Svetog Ilije imaju neku slavu, neko veselje. Oni izlaze na najviša i najveća brda i tamo noće, lože vatre, jedu i piju, puškaraju, Bogu se mole". Među Bošnjacima, kao što smo ranije rekli, postoji više naziva za ovaj dan, kao Jurjevo, Erdelez ili Rozi Hidr.

El-Hizr ili el-Hidr (Zeleni) je među vjernicima cjenjena ličnost iako nije spomenut po imenu u Kur`anu. Identifikovan je od strane komentatora kao drug vjerovjesnika Musaa na njegovim putovanjima, koji je sam sebi obezbjedio besmrtnost otkrićem izvora života. Njegov dan slavi se 6. maja. Hizr je bio i ostao maglovita ličnost i zamišljan je uglavnom kao onaj koji pomaže u iznenadnim nevoljama, naročito putnicima. Djelovanje i koncepcija Hizra bili su istovremeno tako različiti i neodređeni. Simbolizovala ga je proljetna vegetacija.

Širom Bosne i Hercegovine nalazimo mnoga mjesta gdje postoje masovna narodna okupljanja. Okupljanja poput Ajvatovice, Lastavice, Karića, na vrelu Bune, te ona na prostoru olovske, vareške ili tuzlanske općine također su tradicija jurjevskih ili aliđunskih okupljanja. Osjetno je da su ova okupljališta Bošnjaka sve više pod političkim patronatom, što također šteti i remeti njihovu tradicionalnost. Tradiciju treba čuvati, a ne u nedostatku informisanosti pokušavati uvoditi modernije sadržaje. Naprotiv, ako se teži održavanju tradicije, onda treba nastojati ići ka što izvornijim manifestacijama

U prošlosti je bilo istodobnih okupljanja pravoslavnih i muslimana u neposrednoj blizini, ali ipak odvojeno. Takav je, recimo, bio aliđunski dernek kod turbeta Đerzelez Alije u Gerzovu (Mrkonjić Grad). Dok su naprimjer. u Večićima (Mrkonjić Grad) sve tri vjere Aliđun zajedno proslavljale pored tamošnjeg turbeta i u hladu ogromne lipe.

Aliđun se u Fazlagića Kuli kod Gacka među muslimanima oblježavao konjskom trkom i borbom volova. U Gornjem polju kod Nevesinja na Aliđun se okupljao veliki svijet i tu su održavane konjske trke, bacalo se kamena sa ramena i penjalo se uz lojem namazan direk ili skakalo na mijeh. I na Pešteri i Bihoru, u Sandžaku, za razliku od nekih drugih praznika, Aliđun se, na određenim mestima, proslavljao pjesmom i svirkom, a najatraktivnije bile su konjske trke - trke kočija. Ranije su redovni pratioci aliđunskih okupljanja bili pehlivani - hrvači. Za Aliđun možemo reći da su manifestacije kojima se obilježava imale i vojničkih karakteristika. Tokom sušne godine na Aliđun bi se znala upriličiti kišna dova, ali to nije bilo u kontinuitetu.

Na teritoriji stolačke općine poznato aliđunsko okupljanje bilo je na lokalitetu Lokve, na kosi Brijeg, blizu sela Zabrđa (7 km od Stoca).

Još od ilirskih vremena ovi prostori su naseljeni i ovuda je prolazila važna komunikacija. Na trećem kilometru prema Ljubinju, pod selom Dragoviljem, cesta je skretala lijevo i prolazila između brda Vrsnika (k. 516), u narodu se čuje i Dvrsnik, na kojem se nalazi velika prahistorijska gradina, i Graca (k. 570), te sjevernom padinom Vrsnika vodila u Zabrđe.

Sudeći po starinama (tumuli, antičko naselje, stari bunari i više nekropola stećaka), Zabrđe je u prošlosti igralo značajniju ulogu, zahvaljujući prometnoj arteriji i živim vodama ( na kosi Brijeg). Ovdje su nekad bila 72 bunara.

Ovdje u Zabrđu, od kulturno-historijskog nasljeđa, na lokalitetu Zakuk, nalazi se srednjovjekovna nekropola sa 9 sanduka i 1 krstačom. Stećci su dobro očuvani. Postavljeni su u pravcu z-i, u nizovima. Ukrašena su 4 sanduka. Zastupljeni su sljedeći motivi: bordura od kosih paralelica, rozete u kružnim vijencima i štap. Na nekropoli se dobro uočavaju ostaci temelja nekog objekta.

Većina bunareva je zatrpana, nešto nemarom, a nešto odronjavanjem. Uz malo truda, ljubitelja prirode i naše tradicije, dali bi se očistiti i osposobiti da ponovo služe vjekovnoj namjeni. Ne iznenađuje nas nišan u obliku bektašijskog siketa, jer sav ambijent odgovara filozofiji bektašijskog učenja. Također, ova komunikacija je i u osmanskom periodu bila frekventna. Nebi trebali isključiti mogućnost da je upravo na ovoj lokaciji jedno vrijeme bila neka vojna predstraža stolačke tvrđave. Janjičari kao posadnici tvrđave mahom su pripadali bektašijskom redu, tako da su naslijedili tradiciju okupljanja na ovom lokalitetu, dodajući izvjesne islamske elemente. Njihov običaj je bio da se nakon okupljanja na nekom mjestu sve završava zajedničkim učenjem Gulbanka (Gülbanki).

Gulbank je vrsta bektašijskog "hvalospijeva", kojim se hvali blagodat koju su uživali na tom mjestu. Izgovara se jakim uzvcima uz iznenadno podizanje glasa. Prisutni to prate glasnim izgovaranjem: "Allah, Allah." U vlastitim rukopisima posjedujemo više vrsta Gulbanka koji se izgovaraju u raznim prilikama. Kako su njihovi tekstovi rijetkost, kao primjer donosimo Gulbank koji se uči pred vojni pohod ili bitku. U njemu se hvali oružje i hrabrost:

Allah, Allah! Baš uryan, Sine puryan, Kilić al kan. Bu meydanda nice bašlar kesilir hić olmak seran. Eyvallah, Eyvallah Kahrimiz, kilicimiz dušmana zijan. Kulugumuz Padišaha ayan. Učler, Jediler, Krkler. Gulbanki Muhammedi, Nuri Nebi, Keremi Ali, Pirimiz Sultanimiz, Hunkarimiz Hadži Bektaš Veli demine. Devranina diyelim Hu! (Allah, Allah! Gola glava, nutrina gori, prihvati sablju i krv. Na ovom mejdanu mnogo će glava pasti, niko za to ne pita. Ejvallah, ejvallah, naša je pobjeda, a neprijateljev poraz. Ugled je u odanosti i pokornosti sultanu. Trojica, sedmorica, četrdesetorica! Gulbank Muhammedu, svjetlu vjerovjesnika. Za čast hazreti Alije. Naš je duhovni predvodnik (pir), naš sultan, naš vladar hadži Bektaš Veli. Zagrlimo se da uzviknemo Hu!)

Nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, grupa Stočana ponovo je na Aliđun počela izlaziti u Zabrđe i tako nastavila tradiciju okupljanja. Ovaj gest je za pohvalu i trebao bi poraditi na tome da postane godišnje okupljanje Stočana, posebno onih koji žive u dijaspori. Sigurno da bi dovođenjem djece na godišnje okupljanje u Zabrđe uspostavili čvršće međusobne odnose, a djecu bi upoznali sa vrijednostima njihovog zavičaja. Zašto se, naprimjer, baš za Aliđun u Zabrđu ne bi održavao godišnji skup Stočana i stolačke dijaspore? Korist je višestruka. Aliđunsko okupljanje dobra je prilika da se animiraju tradicijske vrijednosti. Tako bi zainteresovani mogli iz Stoca organizirano pješke kretati ka Zabrđu. Oni bi dan prije (u akšam 1. avgusta) dolazili ovdje i uz vatre provodili cijelu noć. Tu bi uz druženje zajednički čekali aliđunsku zoru. Nakon skupa, sve otpatke trebalo bi, naravno, sakupiti i ukloniti sa lokaliteta. Neka aliđunsko okupljanje bude naše zajedničko vraćanje zapostavljenoj tradiciji i izvorište općekorisnih i humanističkih nastojanja.

Neka moto ovog teksta, zato, bude poziv na reafirmaciju ovog okupljanja: Dogodine na Aliđun u Zabrđe.