Intervju u casopisu Dani objavljeno , 1. oktobar / listopad 1999.

Interviju iz dana U postojecoj konfuziji cinjenica vezanih ne samo za proslost Bosne nego i duhovnu stvarnost sadasnjeg trenutka, dervisi nude jedan karakteristican pogled. Snagu tom pogledu daje i specificna pozicija svojevrsne distance od direktnog uticaja na drustvena, odnosno politicka zbivanja. Razlog je to, ujedno, i za razgovor sa Senadom Micijevicem, jednim od najboljih poznavalaca derviskog ucenja i historijata tarikata u Hercegovini, koji je imao priliku da kontaktira sa preko osamdeset sejhova starije generacije sa prostora bivse Jugoslavije Razgovarao: Enes RATKUSIC DANI: Pocinje li, gospodine Micijevicu, dekadenca tarikata sa padom Bosne, odnosno ulaskom Austro-Ugarske u nasu zemlju? MICIJEVIC: Poznato je kakvu su ulogu dervisi imali kad je otpor dolasku Austro-Ugarske u pitanju. Jedan broj sejhova je, po ulasku austrougarske vojske, morao napustiti Bosnu. S druge strane, nasi studenti koji su bili na skolovanju u Darul-Fununu u Stambolu nisu mogli da se vrate u zemlju, nego su se zadrzali u predjelima gdje se osmanska vlast zadrzala, pretezno na Kosovu, Makedoniji i jedan dio u Albaniji. Kasnije ce tarikat oslabiti i u samoj Turskoj, nakon reformi Kemala Atatürka. O drugim zemljama, u kojima su postojece vlasti prema dervisima bile jos rigoroznije i represivnije, da ne govorim. U Bosni su stvari tekle na sljedeci nacin: Austrija, po dolasku u Bosnu, formira Islamsku zajednicu, odvojenu od stambolskog halife, podarujuci joj status autokefalnosti. Sa ortodoksnom ulemom, Islamska zajednica postaje usko vezana za politicki sistem Austro-Ugarske kao i sisteme koji ce kasnije doci. Sva njezina djelatnost bila je dodvoriti se i udovoljiti vlastima. Kao protuuslugu vlast je dopustala hodzama da nesmetano krcme vakufe. Kako su tekije imale bogate vakufe, hodze su bacile oko i na to. Poceo je tihi rat. Dzamijske minbere pretvorene su u punktove gdje se je uglavnom vazilo protiv dervisa i lijeku od mujasila. Vjera, narod, drzava i druge bitne cinjenice ostajale su izvan interesovanja uleme. Ta nemarnost nas je kostala da nikada nismo saznali koliko je ljudi, recimo, odselilo za Tursku, ili da ni dan-danas ne znamo zrtve Drugog svjetskog rata. Islamska zajednica nikada nije imala stvarnog uvida u evidenciju vjernicke populacije ili dzematske pripadnosti. Njoj je ostavljeno da se bavi eksploatacijom vakufa, i tako je do dana danasnjeg. Negativan stav prema dervisima i tekijama jos vise je produbio seoski socioloski profil hodze, licnosti bez istancanog osjecaja za drustvo u njegovoj mnogostrukosti. Zasto je Turska carevina imala jaku ulemu? To se danas niko ne pita. A to iskustvo bi nam zapravo bilo od najvise koristi. Ja cu se vratiti na kur'ansko uvazavanje ljudskih razlicitosti, koje neki osporavaju. Genetika je Boziji odabir. Ludost je reci da smo na tom i tom polju svi isti. "Iste nas je Bog stvorio", stav je cije se znacenje maksimalno zloupotrebljava. Ne moze se za hatur babi biti slikar ili operski pjevac. Ako dijete ima sklonost prema mehanici, onda treba da se obrazuje u tom pravcu. Anatomski nas je Allah dz.s. stvorio iste, ali nam je odabrao gen i preko tog gena nam propisao nafaku. Ako mi tu, voljom svojom, pokusamo pruziti otpor, u smislu nekakve prekvalifikacije, onda nastupa haos. Obrazovni sistem se u Osmanskoj carevini zasnivao na halki. Na osnovu melodicnog glasa ljudi su usmjeravani na izucavanje hifza, kao karije, odnosno ucaci Kur'ana. Dobri retoricari bili su usmjeravani za hatibe i vaize. Pedagoska sklonost prema djeci radjala je mualime ili vjeroucitelje. Sve je to stvaralo jednu snagu islamskoj duhovnosti, dok je na nasim prostorima zadnjih sedamdeset godina 95 posto svrsenika medrese iz nasih seoskih mjesta, bez ikakve porodicne tradicije za vjerskim zvanjem, zavrsavalo medrese. Takav odabir ljudi koji su se pitali proizvodio je male diktatore, tako da do Selimoskog nikada reis nije mogao biti Albanac, Turcin, Rom ili Makedonac. Ne trebam posebno naglasavati da takvo ponasanje u islamskom ucenju nema uporista. DANI: Koliko je to odsustvo interesa za istinskim problemima uticalo na danasnju poplavu razlicitih vidjenja i interpretacija islamskog ucenja, sto se u Bosni jasno osjeca? MICIJEVIC: Prirodno je da postoji duhovno siromastvo kod veceg broja pripadnika naseg naroda. Partizanstina je ucinila svoje. Ali je tuzno da hodze i onaj ostatak duhovnosti hoce dokusuriti. Dokaz njihovog duhovnog siromastva jeste postojanje raznih interesnih struja u Islamskoj zajednici. Podatak da preko 25 samoubistava u posljednjih nekoliko mjeseci na podrucju Sarajevskog kantona nije alarmirao Islamsku zajednicu, dovoljno govori. Njihova nezainteresiranost za duhovne potrebe naroda stvorila je fantasticne prilike za prodor kojekakvih sekti, Hare Krisna, Jehovini svjedoci, babaije, behaije, vehabije itd., kao i pojavu laznih sejhova, mesija, spasitelja, vizionara... Presutnim odobrenjem neke cak djeluju i pod okriljem pojedinaca iz Islamske zajednice. DANI: Zbog cega vehabije dozivljavate kao sektu? MICIJEVIC: Vehabizam je ideolosko-politicka grupacija koja se veze za ucenje Abdul Vehaba, koji je djelovao u 18. vijeku. To je drzavna ideologija Saudijske Arabije, ciji je cilj sluzenje interesima porodici Ibn Sauda. Ta porodica, na bazi vlastite ideologije, ulaze enormne svote novca u profiliranje muslimana. Njihov konacni cilj je da u raznim zemljama stvore infrastrukturu koja bi jednog dana, iz te kraljevske porodice, izabrala halifu svih muslimana svijeta. Neuspjeli pokusaj bio je 1930. godine, kada je kralj Abdul Aziz imao velike aspiracije da bude halifa na sveislamskom kongresu u Kudusu. Vehabije se u svom ucenju pozivaju na jednu kontraverznu licnost, Ibn Tejmiju. On je doslovno tumacio Kur'an, tako da je jednom u Damasku izjavio: "Bog silazi s nebesa na zemlju onako kako ja sad silazim dolje", i sisao je niz stepenice minbere. Radi ilustracije navest cu jos jedan primjer sirovog pristupa islamu, karakteristicnog za vehabijsko ucenje. Abdullah bin Baz, rektor Islamskog univerziteta u Medini, izdao je sezdesetih godina ovog stoljeca fetvu da svakoga ko tvrdi da se Zemlja okrece oko Sunca treba proglasiti krivovjernim, sto znaci pogubiti. Nema islamskog ucenjaka niti autoriteta kojega vehabije nisu proglasile kjafirom. Vjera, medjutim, nije suhi postulat, bez dubinskog dozivljaja, koji oni negiraju, te se cak i represivno odnose prema svakom ko emotivno dozivljava vjeru, sto je vidljivo prilikom hadza. Islamski autoriteti smatraju da su Meka i Medina okupirane jer se u njima zagovara i silom trazi primjenjivanje ucenja vehabijske sekte. Prilikom hadza, naprimjer, ni jednom alimu nije dozvoljeno da vazi. Postoje drzavni vaizi, govornici, koji onda budu prevodjeni na nacionalne jezike. Cak se i muftijama, kao priznatim autoritetima, cija je rijec fetva, brani da na hadzu vaze. Da bi znali procijeniti uticaj u stranim zemljama, ideolozi sekte vrse markiranje svojih sljedbenika brijanjem brkova, podvijanjem pantalona i zakrabuljivanjem zena. U Bosni stvaraju vlastitu infrastrukturu dzamija, u kojima se zagovara i provodi ideologija sekte, s ciljem da se jednog dana osnuje zasebna vjerska zajednica. Sljedbenici sekte mahom se regrutiraju iz reda asocijalnih porodica. Veoma cesto su to ljudi sa izrazenim kompleksima, skloni da preko podanistva profiliraju nekakvu vlastitu originalnost i prepoznatljivost. Pogledajte samo sta su uradili od hadza, kao islamske obaveze. DANI: Na sta konkretno mislite? MICIJEVIC: Mi smo hadz dozivljavali na poseban, usudjujem se reci, ispravan nacin. Zasto? Nasi ljudi su na hadz isli kad zavrse sve svoje obaveze. Nije, uostalom, hadz slucajno peta obaveza. Ovi su sve poremetili. Ljudi s prvog idu na peti sart. Prosle godine primao vitre, dakle milostinju, ove otisao na hadz jer mu je to neko drugi platio. Nasi stari bez razloga nisu govorili da nema hadza iz tudjeg mala. Ne moze drugi tvoje obaveze preuzimati. Doci cemo, ako se ovako nastavi, da neko umjesto nas i namaz obavlja. Zamisli da ja sad kazem: hajde majko, kad si besposlena, klanjaj koji vakat za mene. Na sta bi to licilo? Kad smo vec kod vehabija, moram naglasiti jos nesto, u javnosti manje poznato. Oni zenski orgazam smatraju grijehom. Imamo cak, ovdje u Bosni, i pojavu obrezivanja zena. Ljekari znaju za te pojave, ali mi nije jasno zbog cega sute. Vidite, gdje su muslimani vijekovima zivjeli izmijesani sa drugim vjerama, pojavom vehabijskih misionara dolazi do krvavih obracuna, pa cak i medju samim pripadnicima islama. Jasno je da pet ljudi sa muslimanskim imenima moze napraviti belaj u koji se, po prirodi stvari, uvuce citava populacija. Njihova minorna pojava tokom rata u Bosni razlog je da nam je, gdje god krenemo, potrebna viza. Na carinama pregled traje dugo. Bosanski muslimani su svugdje izlozeni maltretiranju. Takvih problema nemaju Srbi i Hrvati. Mi placamo cijenu sacice tih "mudzahida". Eto, to je problem u ovoj zemlji koji niko ne pokusava ni sagledati, a on ce biti izvoriste nasih problema u narednih trideset do pedeset godina. Jednostavno, kao gradjanin BiH, te musliman, nigdje necete biti dobrodosli. Iscrpljivat ce nas dokazivanje da nismo skloni terorizmu, a to ce zaustaviti i povratak gradjana u zemlju. DANI: Spomenuli ste i lazne sejhove. Zar tarikat nije imun na takve pojave? MICIJEVIC: Izmijenjene drustvene prilike dovele su do enormnog sticanja vjerskih zvanja i znanja koja u sebi ne nose kvalitet i kontinuitet. Tako je doslo i do krize unutar tarikatskog ucenja. Svaki hodza, kad ne moze da provodi samovolju u okrilju Islamske zajednice, odmece se i proglasava sejhom. Cim mu postane tijesno u Islamskoj zajednici, eto ga u dervise. Ali ne da bude dervis, nego odmah sejh. Veoma lahko ih je identificirati. Njihovi muhabeti ograniceni su na ilmihalske pojmove. Cim ih nesto upitate iz domena tarikata, vjesto vas retoricki vracaju na segment Serijata. Lijececi vlastite komplekse, ti lazni sejhovi, sitne sicardzije, ekonomski eksploatisu mlade dervise. Jedan od tih laznih sejhova je napravio sejhovski tadj (kapu) sa dvanaest dijelova. Tako hoda po masovnim skupovima i predstavlja se kao sejh a da uopce nije svjestan koju tarikatsku oznaku je stavio na glavu. Drugi daje intervjue kako je on novi mesija i da ce u BiH, zahvaljujuci njegovim dovama i idejama, ovladati mir i sloga. Moram reci da su Zenica i Sarajevo leglo raznih laznih tarikatskih sejhova. Po tarikatskom ucenju, oni su karandjolozi - oni koji zavode ciste duse, zeljne znanja. Neki su se proglasili za sejhove samo da bi mogli praviti zapise, i to rade bez izuna, kupujuci kitabe, prepisuju i varaju svijet. Znam ih nekoliko cija noga do 1992. godine nikad nije krocila u tekiju, a danas ih neuka masa naziva sejhovima. Toliko su se sa tim sazivjeli da ih je tesko razuvjeriti da neznanje serviraju pod tarikatske dubine vjere. Oni se mahom pozivaju na nase umrle duhovne kapacitete, kao sto su rahmetli Halid ef. Salihagic, koji nikad nikom nije dao hilafet, hadzi Behaudin ef. Hadzimejlic, koji je u BiH u sejhove proizveo samo tri covjeka. Sva trojica su umrla, a znam da je ostavio i dva hilafeta, bez obavljenog merasima (javnog proizvodjenja). Ti ljudi nisu sejhovi, ali je amanet kod njih, i njihovo je da cekaju. DANI: Kosi li se probadanje sabljama, sto je, takodjer, sastavni dio derviskih skupova, sa islamom, ili taj cin ima svoje uporiste u Kur'anu? MICIJEVIC: Taj cin se temelji na 25. ajetu sure Hadid (zeljezo), i nema veze sa magijom ili hipnozom. To je stvarni cin, gdje se, preko fizicke konstrukcije dervisa, vidi Allahova moc. Nema krvi, bola, infekcije, sto bi se, po prirodi stvari i sa medicinskog gledista, kao nuspojava moralo pojaviti. Taj cin ne sluzi da bi se nadmetali, nego je iskljucivo dokaz Allahove moci, i obavlja se u uskim krugovima, povodom posebnih, mubarek-noci. Odluku o idzrahu donosi sejh spontano. DANI: Dervisi upraznjavaju i odredjene umjetnicke forme prema kojima ortodoksna ulema gaji poseban animozitet, naglasavajuci kako je to protivno islamu. MICIJEVIC: Ne odredjene, nego gotovo sve umjetnicke forme. Tekije nisu samo objekti u kojima se izucava vjera i klasicni ibadetski odnos prema Bogu. U njima se razvijala i tekijska knjizevnost i umjetnost. Poznajemo pisce ilahija i kasida. Biografije pisaca ilahija i kasida jasno pokazuju njihovu pripadnost nekom od derviskih redova. Tekijska muzika je udarila temelje horskom pjevanju, orkestrima, dok su tjelesni pokreti u zikiru bili preteca danasnjem baletu. U tarikatu, ti pokreti imaju simboliku priblizavanja Bogu. U danasnje vrijeme kojekakvi stihoklepci i estradni pjevaci interpretiraju nesto sto bi se trebalo zvati ilahijom ili kasidom. Posljednjih godina dobili smo turbo, folk i heavy metal stilove izvodjenja ilahije. Ilahije imaju svoju originalnu intonaciju, koja je nekad stara i koji vijek. Izbacuju se sah-bejtovi u kojima se spominje autor, cesto puta mijenja tekst, gubeci tako na originalnosti. Prisutan je i plagijat. Primjer za to je kasida Sidji, najdrazi. Ona je spjevana u skopskom naselju Sutka, a autor je jedna djevojka po imenu Djan Sever, vrsni interpretator i tekstopisac romskih i turskih pjesama, kao i vjerske poezije. Sve to ima svoju osnovu u Kur'anu i sunnetu, i nije uopce diskutabilno da li je to u suprotnosti sa islamskim nacelima. Tu za nas nema dileme. Ko sumnja, neka se malo vise bavi izucavanjem Kur'ana i zivotom Bozijeg poslanika. Problem je u tome sto se u svim sferama pokusava izvrsiti arabizacija muslimana pod firmom islamizacije. To je vidljivo, ne samo u nacinu ibadeta nego i unutar filozofije, arhitekture, cjelokupne duhovne nadgradnje, jednom rijeci. DANI: Mozete li Vase tvrdnje potkrijepiti konkretnim primjerima? MICIJEVIC: Pogledajte samo kako, u reziji Visokog saudijskog komiteta, tece obnova nasih porusenih dzamija. To je vandalski odnos prema umjetnosti. Sta znaci prekreciti arabeske, sto oni kao uvjet postavljaju da bi obnovili dzamiju? S nekoliko kanti "Jupola" oni zapravo unistavaju citavu jednu tradiciju islamske ornamentike koja je krasila sve nase dzamije. Zavirite unutar dzamija, takodjer cete se iznenaditi. Mi nikada nismo imali problem sa odrzavanjem dzamija, cak ni kada su one bukvalno bile prazne. Prostirke je uvijek bilo dovoljno, ali bez isticanja darodavca. Ovi, medjutim, na svaku uvakufljenu stvar lijepe etiketu: donacija Visokog saudijskog komiteta. Kur'an je jasan: dijelite i javno i tajno, ali vam je bolje da to cinite tajno. Pa hadis, sto daje desna da ne zna lijeva. Dakle, nema hvalisanja kad se daje za opce dobro. U hajru je dozvoljeno nadmetanje, ali ne i isticanje. Ali, najveci problem je u nama. Radi to malo donacija nas covjek se ponasa neprimjereno cinjenici da mi islam bastinimo vec polovinu milenija. Pogledajte sta rade izdavaci. Stampa se masa djela bez ikakve vrijednosti, te ibn ovaj te ibn onaj. Nemam nista protiv, ali ako mi jos nemamo djela glasovitog Mostarca Mustafe Ejupovica, poznatijeg kao sejh Juje, na bosanskom jeziku, onda je ponasanje nasih prevodilaca i izdavaca jedan ekstremni vid kulturnog podanistva. Samo cu recenom dodati jednu cinjenicu. Zelite li na Sorboni zavrsiti orijentalistiku, morate prostudirati cetiri djela sejh Juje, koja spadaju u obaveznu literaturu, a nasim prevodiocima, eto, jos nije interesantan! DANI: Iz Vasih dosadasnjih odgovora jasno je da dervisi nisu ljudi uronjeni iskljucivo u meditaciju i klasican ibadet. Njihov krug interesovanja je daleko siri. Vjerovatno ni aktuelni politicki trenutak nije izvan Vasih zanimanja i analiza. Da li je to tacno i mozete li u najkracem ocijeniti sadasnji politicki trenutak i ono sto mu je prethodilo? MICIJEVIC: Kao avangarda, dervisi su uvijek izrazavali veliku zainteresiranost za ocuvanje vjere i patriotskih osjecanja. Malo je dervisa napustilo BiH i otislo u izbjeglistvo. Najveci problem je u tome sto vlast jos uvijek nije u rukama onih koji bastine bosanski duh i drzavotvornu ideju. Previse je kalkulanata u oficijelnim vlastima. Ipak, moramo znati da se drzava ne pravi za dvije-tri godine. Mislim da se, pored zivih azdaha, previse lupa po Aliji. U Bosni, i ne samo u Bosni, moramo utemeljiti osnove pune nacionalne i svake druge ravnopravnosti. Ne mislim ovdje samo na Bosnjake, Srbe i Hrvate nego i pripadnike svih drugih naroda. Mi smo donedavno govorili o progonu Albanaca sa Kosova. Ja nisam cuo da neko govori o progonu Roma, koji cine veliki dio tamosnje populacije, veci nego sto misle i najobavjesteniji. Jednom uglednom medjunarodnom funkcioneru rekao sam da Sadako Ogata ne zna koliko na Kosovu ima Roma. A zasto ne zna? Romi su svugdje izlozeni asimilaciji vecinskog stanovnistva. Za mnoge od njih drustvo prvi put sazna kad nekoga uhvati policija, da se nasalim, ali je tako. Cak i ovdje prema njima postoji odredjena nesvjesna diskriminacija. U Mostaru ni jedan Rom pripadnik Armije BiH nije dobio niti kredit niti plac za izgradnju kuce. Kad su u pitanju njihove kulturne potrebe, tu se je, takodjer, ili inertno ili gluho. Islamska zajednica je totalno nezainteresirana za njihove vjerske potrebe, mada ce im uvijek naplatiti usluge koje oni traze od istih. Nema demokratske Bosne bez ljudskih prava tog malog naroda. Ali ni demokratske Evrope, moram to naglasiti. Zasto ovo kazem? Ne bastini Evropa ni izdaleka postovanje ljudskih prava, kako bi se to na osnovu deklarativne galame moglo zakljuciti. Navest cu samo jedan primjer: drzava Izrael je napravljena na racun arapskih teritorija, zato sto su Jevreji najveci stradalnici u Drugom svjetskom ratu. Romi, medjutim, kao drugi najveci stradalnici nisu ostvarili pravo na teritoriju. Zasto taj svijet, recimo, na tromedji Francuske, Svajcarske i Italije nije napravio ciganjsku drzavu kad o postovanju prava toliko govori. Mi u Bosni smo, po tom pitanju, bili perjanica u Evropi i red nam je da tu tradiciju i odrzimo. DANI: Vi ste clan Opcinskog vijeca mostarske opcine Stari Grad. Na neki nacin ste, dakle, i u politici. Kakvo je Vase misljenje o Orucevicu? MICIJEVIC: Mislim da je mlad i perspektivan. Svako njegovo pomjeranje iz Mostara je ventil za masu aspiranata za njegovo mjesto. Ali nesumnjivo je da radi dobra Grada i cijele regije od sebe mora ostraniti sahanolisce, jer sile mraka ne miruju. Ja ga vec vidim kao buduceg clana Predsjednistva zemlje. DANI: Dervisi se mnogo bave prosloscu, nije im strano da razmisljaju o sadasnjosti. Koliko su Vasa razmisljanja usmjerena na buducnost? Ovdje mislim na pravu inflaciju raznih prorocanstava, predskazanja o smaku svijeta itd. Priblizavamo li se tom danu? MICIJEVIC: Pazite, bez obzira na politicka opredjeljenja, nacionalnost ili konfesionalnu pripadnost, medju naucnicima postoji konsenzus da je zivot na zemlji ugrozen i da je kataklizma realnost sa kojom nam se valja suociti. Dakle, alameti, odnosno predznaci kraja svijeta su tu. Ozonske rupe, neizljecive bolesti, zagadjivanje pitkih voda, smanjenje kiseonika u atmosferi itd., da ne nabrajam. Sve su to, medjutim, u islamskoj predaji, vec najavljeni alameti. U nasoj tradiciji prenosi se da ce zene bacati vlastitu djecu u potrazi za vodom. Trebam li danas posebno dokazivati koliko su nase rijeke vec zagadjene. Cetrdeset godina prije Sudnjeg dana pcela se nece rojiti. Jeste, pcela je zaista ekoloski filter. Svjedoci smo da se prostor njenog egzistiranja stalno suzava. Ali, ne mogu o tome govoriti ni polupismene hodze niti nekakve babetine gatare, ljudi kojima se nesto pricinjava i otkriva, jer i to je jedan od predznaka kraja. Mislim, naravno, na pojavu laznih mesija, vizionara, o cemu sam vec govorio. Analize treba prepustiti strucnjacima. Samo trun sapunice, dakle, moze sve pokvariti. S druge strane, rasireno je i razumijevanje Sudnjeg dana u duhu krscanske dogme o apokalipsi, koja nije nista drugo do materijalizacija momenta velike katastrofe. Covjek po svojoj prirodi negativiteta ide tome, u to nema sumnje. Medjutim, to primicanje kraju odvijat ce se etapno, jer je Allah u svojoj sustini Milostiv i Samilostan, pa ce i taj cin biti u duhu ova dva Njegova lijepa imena. Bog nam ne priprema nikakvu katastrofu, nego mi srljamo u propast, jer smo se otudjili od Njegovih naredbi. Uzmimo samo hadis koji preporucuje sadnju drveta u samom momentu Kijametskog dana. Time se jasno rusi onaj egoisticki princip koji karakterizira covjeka moderne civilizacije, za koga bi to bio besmislen cin. Jer, zbog cega bi ga u tom trenutku sadio ako njegove plodove nece sabirati. To je taj egoisticki princip, kojeg islam potire, i na kome se moze izgraditi internacionalno razumljiv ekoloski koncept odnosa spram prirode. Losi medjuljudski odnosi, zelja za dominacijom i diskriminacijom, katastrofalan odnos prema ambijentu u kome nas je On stvorio, uzasi su sa kojima zivimo, i sto je najgore, uzasi su bez kojih mi, jednostavno, vise ne znamo zivjeti. Alameta, dakle, imamo da se tom trenutku priblizavamo, ali jedan dan kod Allaha je kao nasih pedeset hiljada godina, zbog cega je apsurdno govoriti o terminu kraja svijeta. S druge strane, za nas dervise je nezahvalno govoriti ono o cemu samo Bog zna. Dovoljno je ono Njegovo "Budi" pa da se to ovog trenutka dogodi. n Dervis je perzijska rijec, u prijevodu: onaj koji nema nista, dakle, siromah. Kako je, prema kur'anskom tumacenju, Allah dz.s. vlasnik svega, "nebesa i zemlje", ljudi predstavljaju samo privremene korisnike onoga cime raspolazu. Dusa se u casu smrti vraca svom Gospodaru, tijelo se vraca u prvobitnu materiju od koje je stvoreno, dakle, zemlju, imetak nasljedjuju djeca, odnosno sljedeca generacija, ali i ona kao privremeni korisnik. Svaki covjek je, slijedeci logiku takvog stajalista, u sustini, siromah. Drugo je pitanje da li je on te cinjenice svjestan ili nije, jer je to vec spoznajno pitanje. Dervisko ucenje utemeljuje Muhammed a.s. prilikom oprosnog hadza u mjestu Gaderi Hum. Ucenje je utemeljeno na bazi uvazavanja razlicitosti mentalnog sklopa pojedinca, na osnovu cega je i precizno definirano njegovo ponasanje i uloga u zajednici. Ovaj dogadjaj kod nas se prenosio u usmenoj tradiciji. O njemu u analima Gazi Husrev-begove biblioteke postoje pismeni i naucno obradjeni podaci. Iz pera hadzi sejha Fejzullah-efendije Hadzibajrica, imamo prijevod rukopisa iz 1592. godine. Ortodoksna ulema, ali i mladji historicari islama, ovaj dogadjaj presucuju, stavljajuci ga u kontekst siitske tradicije, sto, prema derviskim tumacenjima, ne odgovara istini. Dervisi ne priznaju postojanje bilo kakvih siitskih i sunitskih hadisa, kao ni siitske ili sunitske historije islama. Vjeciti sukob izmedju njih je stvorio takve zakljucke, sto je onda ulema morala i vjerski obrazloziti. Stariji historicari islama ovaj dogadjaj prenose priblizno identicno, dok ga noviji svjesno presucuju. Ne treba, radi ispravnijeg razumijevanja ovog dogadjaja, zaboraviti ni cinjenicu da je njegovo ignoriranje toliko kulminiralo da se, u pojedinim sredinama, davanje imena Alija, Hasan, ili Husein tretira grijehom! Institucionalno derviski redovi se utemeljuju u 12. stoljecu i dobijaju nazive po svojim osnivacima, kao sto su Kadirije, Rufaije, Mevlevije, Bedevije itd. U svijetu je priznato 12 derviskih redova sa nebrojenim potkolovima. Svaki derviski red njeguje odredjenu karakternu i kulturolosku osobinu. Derviski redovi poput Rufaija i Sa'adija i Bektasija njeguju vojnicki duh, Mevlevije knjizevni, literarni, pjesnicki, Halvetije osamljivanje, tisinu, sutnju, meditaciju itd. Prema tome, svi koji se opredijele za jedan derviski red, opredjeljuju se prema karakternoj sklonosti, kako bi isfinirali svoj duh i doveli ga do savrsenstva ljudskih mogucnosti. Tarikati koji njeguju vojnicki duh bili su u Osmanskoj carevini usko povezani sa vojskom. Njihovi sejhovi i dervisi pratili su vojsku na pohodima, dajuci im moralnu podrsku. Historija biljezi velike derviske zikrove uz kudume (vrsta bubnja), sahan-tasove, binbir halke, u literaturi evidentirane kao "..Turci su alakali cijelu noc". Po zauzimanju teritorije oni su obicno formirali zavije (male prostorije koje su se u pravilu pretvarale u tekije). U svojoj pratnji sultan Mehmed Fatih doveo je u Bosnu 40 sejhova raznih tarikata. Noseci duh islamske tolerancije, dervisi su lahko vrsili islamizaciju osvojenih prostora. Postojeca kultna mjesta bosanskih bogumila, odnosno krstjana prave vjere apostolske, nisu zatirana. Najbolji dokaz za to jeste cinjenica da su najstarija derviska dovista, zapravo, samo stara bogumilska molitvista. Ajvatovica, Karici, Sehova korija kod Sarajeva, Vrelo Bune u Blagaju, Zivcici-Vukeljici, kod Fojnice, nisu, dakle, samo izvorista duhovnosti, nego i bosanske drzavnosti, potvrda kontinuiteta Bosne kao samostalne drzave, dokaz autohtonosti Bosnjaka. Kome je smetala Bosna, smetala su mu i ta dovista. U tom smislu treba razumijevati sve oblike nasrtaja raznih vlasti na ova svetilista. Derviski redovi, treba to naglasiti, nikada nisu sputavali razvitak nacionalnih specificnosti, nacionalnog duha u najsirem smislu. Naravno, kroz afirmaciju islamskog ucenja. S druge strane oni domoljublje nikada nisu uzimali kao pojavu stranu univerzalnoj poruci Kur'ana, o cemu medju ulemom postoje sporenja. Niz primjera potvrdjuje tu cinjenicu. Sejh Hamza Orlovic je pocetkom 16. stoljeca utemeljio autenticni bosanski red Hamzevija sa zeljom da Bosnom vlada maternji jezik i domaci covjek. Od ortodoksne uleme okarakteriziran je kao heretik i njegova je buna u krvi ugusena. Sam Husein-kapetan Gradascevic je izun (dozvolu) i hair-dovu za svoje politicko djelovanje, u pravcu borbe za bosansku autonomiju, trazio od sejh Sirri-babe Sikirica sa Oglavka. Isti je bio njegov dervis. Vjerska poezija Ilhami-babe iz Zepca dovela ga je dotle da ga je Dzelal-pasa u Travniku osudio na smrt. Dervisi jednom dogadjaju daju posebnu vaznost. Sultan Mehmed Fatih je, po zauzimanju Vrhbosne, od posljednjeg bosanskog djeda dobio njegov stap kao simbol duhovne i svjetovne vlasti bosanske drzave. Isti taj stap Sultan je predao sejhu Mevlevijske tekije na Bendbasi. Stap se je cuvao u tekiji sve dok ona 1957. godine nije srusena. Stapu se od tada izgubio svaki trag. Vlasti koje su se nakon toga smjenjivale vladale su, medjutim, Bosnom i bez stapa, simbola koji je potvrdjivao kontinuitet bosanske drzavnosti. Dervisi nisu, dakle, samo cuvari islamske tradicije nego i bosanske drzavnosti. Ali, njihove vezanosti za veliko Osmansko carstvo daleko svjesniji su bili njegovi neprijatelji negoli samo carstvo. Tok dogadjaja o tome najbolje svjedoci. Kad su velike kolonijalne sile bacile oko na dijelove Osmanskog carstva, njima se kao prepreka javila mreza derviskih redova. Njihovi obavjestajci su konstatirali da se bez slamanja dervisa ne moze ici dalje niti oslabiti Turska. Kulminacija takve djelatnosti je Lorens od Arabije. Kolonijalni obavjestajci nalazili su nezadovoljne pojedince, zeljne vlasti, indoktrinirali ih i naoruzavali da udju u borbu za formiranje vlastitih drzavica, koje su kasnije postajale satelitima doticnih zemalja. Ulazak austrougarske vojske u Bosnu docekan je otporom kojeg je vodio sejh Muhammed ef. Hadzijamakovic. Pad Bosne pod Austro-Ugarsku, odnosno kraj Otomanske imperije obiljezavaju i nasrtaji na dervise, odnosno njihovo ucenje.