DJELOVANJE ALBANSKIH BEKTAŠIJA OD 1925. DO 2000. GODINE
Senad Mičijević
DJELOVANJE ALBANSKIH BEKTAŠIJA OD 1925. DO 2000. GODINE
Rezime
Nakon 1925. godine svjetski centar bektašijskog tarikata prenešen je iz Turske u Albaniju. Između dva rata radilo se na obnovi infrastrukture tarikata, čemu je pogodovao i nastanak samostalne Albanije. Poučeni iskustvom, nakon višedecenijskih progona, bektašije su se organizirale i na političku scenu Albanije istupili kao samostalna vjerska zajednica, ravnopravna sa drugim zajednicama. U toku Drugog svjetskog rata većina bektašija borila se u partizanskim jedinicama. Imali su jasan cilj, s obzirom na pretenzije susjeda prema albanskim teritorijama, opstanak države. U sastavu partizanskih jedinica poginulo je, po nekim istraživačima, 6000 bektašija. Najmarkantnija ličnost od bektašija partizana bio je baba Faja Marteneš. Nakon rata, vlast su formirali komunisti koji su odmah nakon oslobođenja 1944. godine počeli primjenjivati veoma rigorozne metode prema vjerski orijentiranom stanovništvu. Vršena su strijeljanja, razne vrste tortura, zatvaranja i internacije u radne logore. Jačim ili slabijim intenzitetom, ovaj proces trajao je sve do 1967. godine do zabrane vjere u Albaniji i njenog proglašenja prvom ateističkom državom. Komunistička partija na čelu sa Enverom Hodžom, pokušala je iskoristiti patriotska osjećanja partizana bektašija i inicirati reformu tj. modernizaciju bektaši-tarikata.
Ključne rječi: baba Ali Tomori, baba Faja Marteneš, bektašije, dedebaba Rešad Bardhi, Progresivne bektašije
Bektašije spadaju u turkofone derviške redove. Tokom viševjekovnog djelovanja (13-16 v.) uspjeli su kristalizirati svoje učenje, organizaciju, tradiciju i praksu. U razvoju turskog kulturnog identiteta njihova uloga je nezamjenjiva i neosporna, kao i njihov doprinos širenju islama u Evropi. U 13. i 14. vijeku snažna infrastruktura bektašijskih tekija pružila je snažan otpor asimilaciji turkofonih naroda. Iznjedrili su veliki broj pjesnika, od kojih je najpoznatiji Junuz Emre. Bektašijsko učenje pokazalo je snažne utjecaje na srodne turkofone grupacije, tako da je danas i iskusnim istraživačima teško prepoznati izvorni bektašijski nauk od stare prakse mnogih skupina (babaije, alevije, tahtačiler, kizlbašije, juruci, konjari i sl). Naučnom pristupu istraživanju bektašiluka otežava neustrojena periodizacija kao i geografska rasprostranjenost bektašijskog tarikata. Po pitanju periodizacije tu se može govoriti o sljedećim periodima:
Predosmanski period
Osmanski period do Balim Sultan-babe
Period osmanskog hilafeta do Tanzimata (do 1830.)
Period progona, pritisaka i zabrane djelovanja (1830-1920) u Turskoj
Period organiziranja i djelovanja u Albaniji (1920-1967.) i (1990 - 2010)
Geografska rasprostranjenost bektašijskog tarikata također prati periodizaciju, ali s tim pokazuje izvjesne razlike koje su prvenstveno kulturološke, sociološke, pravne prirode.
Kurdsko-anadolske bektašije
Krimsko-rumelijske bektašije do 15 vijeka
Balkanske bektašije od 16. do 20. vijeka
Bektašije-alevije
Bektašije na albanskom govornom području
Turske bektašije u zapadnoj Evropi i SAD i Albanske bektašije u SAD
Za jasniju sliku o bektašijama na Balkanu bitno je razumijevati geo-politički teritorij niza zemalja različitog unutarnjeg političkog uređenja, ideologija, diktatura, prividnih vjerskih sloboda, vjerskih progona i diskriminacija. Balkanske države u 20. vijeku većinom su, osim Grčke, pripadale raznim tipovima marksističke ideologije. Vjerske slobode su bile pod jakim utjecajem tih ideologija, a s tim i crkvena hijerarhija tih (u što spada i IVZ) država. Obnovom starih državnih tvorevina, prvenstveno Bosne i Makedonije, te donekle i Srbije, u zadnjoj deceniji 20. vijeka, otvorila se mogućnost ka ozbiljnijem istraživanju djelovanja bektašija u 21. vijeku. U Bosni i Hercegovini sjeme islamskog nauka posijano je iz bektašijskih ruku što se najbolje uočava u cijelom spektru kulturnog nasljeđa (crvena čatkija, sviranje saza, okupljanje na Ajvatovici, okupljanje u Djevojačkoj pećini u Brateljevićima kod Kladnja i sl). Viševjekovno tradicionalno održavanje skupova počelo se mijenjati nakon Prvog svjetskog rata, a radikalna promjena uslijedila je tek nakon „demokratskih promjena“. Ovdje ćemo iznijeti samo kraći osvrt na albanske bektašije.
Albanske bektašije
Bektašiluk je jedna od dogmi u islamu, koja se odlikuje izričitom duhovnošću. Njihova doktrina temelji se na osnovu učenja Kur´ana i riječi Vjerovjesnika Muhameda, te tradicije imama iz kuće Ehli Bejt; sve zajedno čini jedno monoteističko vjerovanje.[1] U historijskim izvorima nalazimo da je bektašiluk utemeljio Hadži Bektaš Veli u XIII vijeku. Među najznačajnijim bektašijama, osim Hadži Bektaš Velije, spominju se: Balim Sultan, Šah Kalander, Sersem Ali-dede, Turabi Ali-dede, Muhamed Perišan-dede, Hasan-dede, Ibrahim-dede, Halil Haqi-dede, Hadži Fejzi-dede i Sali Nijazi-dede. U dostupnim dokumentima i literaturi bektašija, evidentno je da se najveći evropski obrazovni centar bektašija nalazio u Dimoteku. Ovdje je djelovalo i po 400 derviša godišnje. Centar je posjedovao biblioteku kakve tad nije bila nigdje u istočnoj Evropi. Evlija Čelebija u Sejahatnami spominje 700 bektašijskih tekija koje egzistiraju u Osmanskoj carevini.U XIII vijeku u jugoistočnoj Evropi i Albaniji djelovao je Sari Saltuk. Najstarije tekije su: Sari Saltuk na brdu kod Kruje, tekija Sinan-paša u Kanini kod Vlore, Kuzum Baba u Vlori, Frašer kod Permeta, Malind, Prišta, Tomor kod Skrapara, Melćan kod Turana blizu Korće, Kolonja, Tepelen, Durbali Sultan u Grčkoj, u Noviom Pazaru, Gjakovici, Mitrovici, Tetovu, Prizrenu, Kanatlarcima itd.
Bektašijski tarikat u Albaniji, u svojoj drugoj fazi razvoja, postigao je sistematizaciju i institucionalnu organiziranost, te svoj zamah doživio u vrijeme Ali-paše Tepelena (1790.-1822.).[2] U vrijeme Alipašine vladavine mnoge bektašijske tekije su obnovljene i podignute su nove. Na jugu Albanije, u katunima oblasti Himarës, bilo je većinom Cincarsko stanovništvo koje je kolektivno prihvatilo islam i bektašijski tarikat.[3] Ovo je bio posljednji talas većeg prihvatanja islama na Balkanu. Tokom 19. vijeka u tekijama se razvija vjerska književnost na narodnom jeziku (letërsia e bejtexhinjve). Među pjesnicima posebno se ističu: Nezim Frakulla, Hasan Zuko Kamberi, Sulejman Naibi, Zenel Bastari, baba Muharem Mahzuni, baba Šemimi, baba Adem Vedžhi, baba Meleć Škrapari (Shëmbërdhenji), baba Salih Matohasanaj, baba Ali Turabi. Doprinos razvoju nacionalne svijesti dali su baba Fejzi Bulćiza, baba Ahmet Turani, baba Husen Melćani, baba Selim Elbasani, baba Fetahu, baba Siri Leskoviku (Glina), Nasibi Tahir Skënderasit, Dalip Frašeri, Šahin Kaso Frašeri. U 19. vijeku posebno se ističe baba Aljuši iz tekije Frašer. Značajnu pomoć pružio je braći Frašeri (Abdul, Naim i Sami) tokom nacionalnog preporoda (Rilindjen Kombëtare). Naim Frašeri napisao je epsku poemu Qerbelaja i historiju bektašija Fletore e bektashinjve i td. O zaslugama na nacionalnom polju posebno mjesto zauzimaju Ali-paša Tepelena, Ismail Qemali i Aćif-paša Elbasani. Većina istraživača se u jednome slaže: da su bektašije bili i ostali jedan od četiri važna faktora u borbi za narodne interese. Drugi svjetski rat pokazao je kolika je bektašijska ljubav prema domovini, što su potvrdili mnogi istraživači kao: Hasluck, Han, Jokl, Durham, Bartl, Čelebija, Trix, Birge, Babinger, Norris, Popović, De Jong, Cleyer, Elsie, Mororo dela Roka itd. Od albanskih naučnih autoriteta posebno se ističu baba Ali Turabi, baba Redžep Bećiri, Ibrahim Hasnaj i drugi.
Nakon Prvog svjetskog rata bektašije su, od svih muslimanskih asocijacija, najbolje razumjele novonastalu geopolitičku situaciju, ne samo Balkana, nego i Evrope. Odmah su se nastojali organizirati na relaciji bektašije-država. Početkom 1921. godine (od 4. do 17. januara) održan je I. kongres u Prišti kod Škrapara, na kojem je urađen statut bektašijske zajednice kojeg je vlada potvrdila u januaru 1923. godine. Kongres je otvorio put ka neovisnosti albanskih bektašija, uspostavljena je autokefalna zajednica deset godina prije uspostave svjetskog bektašijskog centra. Drugi kongres održan je 8. 7. 1924. godine u tekiji Hajdariji pod vodstvom šejha Ahmeda Turhana. Na kongresu je naglašeno da je Statut opšti bektšijski zakon.[4] Tako su se bektašije dovele u ravnopravan položaj sa ostale tri zajednice nakon kongresa u Lušnji. Prvim zakonom o vjerskim zajednicama koji je donesen 9. 7. 1929. godine, priznata je bektašijska samostalnost.[5]
Statut bektašijske zajednice proglašen je na 3. kongresu bektašija (26. 9. 1929) i potvrđen dekretom kralja zajedno sa priznavanjem poglavarstva dedebabi Salih Nijaziju[6] u martu 1930. g. Statut je uključio osnivanje bektašijskih centara kao vjerskih teritorijalnih jednica. Osnovano je šest centara: u Kruji, Elbasanu, Frašeru, Korči, Prištini, Đirokastru.[7] Svjetski centar (Kryegjyshata Botërore Bektashiane) uspostavljen je na 3. kongresu u Korči. Kongresom je predsjedavao šejh Kamber Prišta, a za Svjetskog poglavara (Kryegjysh Botëror) Dede-babu postavljen Salih-dede Nijazi.[8] Za sjedište Svjetskog centra bektašija određena je tekija Melćan kod Korče i odlukom bektašijske zajednice br. 659 od 02.08.1930. godine ustoličen je u Tirani.
Pokušaj Reforma u bektašijskom tarikatu 1947. godine
Politički razvoj Albanije nakon Drugog svjetskog rata tražio je neophodnu reviziju odnosa između zajednice i države. Stoga je u Tirani od 2. do 5. maja 1945. godine organizovan 4. kongres bektašija. Još od početka 19. vijeka bektašije su u Albaniji oblikovale svoju rastuću fizionomiju. To je bio plod ne samo njihove socijalne i patriotske aktivnosti, već i onih koji su odani zajednici. Kristalizacija fizionomije uspostavljenja je na sloganu Nema vjere bez otadžbine. Bio je to slogan političke, socijalne, kulturne i vjerske aktivnosti bektašija pravi odnos između domovine i religije uključuje po sebi filozofsko odobravanje mjesta kojeg ova dva pojma imaju zajedničkog u vjeri, svjesti i fiziologiji svakog vjernika.[9] Još jedan aspekt na koji treba obratiti pažnju je duh razumijevanja i vjerske harmonije kojeg je ova zajednica pokazala prema religijskoj dogmi i ostalim zajednicama. Tolerancija je uvijek karakterizirala bektašijsku zajednicu.
Zato je na 4. kongresu reorganizovana zajednica, izabrani vodeći organi, odobren novi statut, predočene ideje o organizovanju Svjetskog bektašijskog kongresa, potvrđeno aktivno učešće bektašija u ratu i da imaju dobre odnose sa demokratskom vlašću. U glavnom izvještaju koji je donesen na kongresu stoji krećemo se naprijed u skladu sa sloganima demokratskog fronta, pomoćemo vladi po svaku cijenu.[10] Vodeći članovi bektašijske zajednice kao šejh Faja, šejh Fejzo, šejh Ćamil i drugi su pomagali antifašističku borbu. Veći broj bektašija nakon oslobođenja zemlje učestvovao je u državnoj administraciji kao zamjenici, članovi nacionalnog vijeća oslobođenja, Demokratskog fronta itd. Državi je nedostajalo obrazovanog kadra, pa su opet u pomoć pritekle bektašije. Reformske ideje javile su se u takvom okruženju i „zagrijale“ neke bektašijske šejhove koji su bili bliži političkim i državnim stukturama. Stav prema reformama proizveo je dvije struje u zajednici.
Prva je bektašije smatrala kao zajednicu koja je povezana sa Demokratskim frontom. Ovu struju su predvodili šejh Faja i šejh Fejzo i imali su podršku velikog broja članova, šejhova i derviša. Oni su bili najveći zagovornici vjerskih reformi u bektašijskoj zajednici, Tako je ova struja 14. 3. 1947. godine u Tirani formirala grupu pod nazivom Progresivne bektašije. U rezoluciji grupe navodi se Za organizaciju (grupu) Progresivne bektašije svaka iskrena osoba koja je prijatelj Demokratskog fonta takođe je prjatelj ove struje i njezin član. [11]
Druga struja u toj zajednici se pokazala na 4. kongresu kada je delegat iz Tirane postavio pitanje: Postoji li odredba u bektaši redu koja zabranjuje članovima klera da se žene?[12] Prošireni odgovor na pitanje dao je šejh Faja, koji je implicirao da članovima klera brak nije dozvoljen, a ni zabranjen. Prisutni su sa negodovanjem reagovala na ovaj odgovor pa se šejh Fejzo obratio i u dužem obraćanju zaključio Mi smo bektašije i umrijećemo kao neoženjene bektašije.[13] U bilješkama bivšeg sekretara bektašijske zajednice, Ibrahima Hasnaja, stoji: Ideja o reformama počela je prije 1-1,5 godinu. To je ideja koja se još jednom pojavila u umu šejh Faje. ...Bilo gdje među prijateljima na sastancima on je žustro branio svoje teze. [14]
Ove dvije struje službeno su se sukobile na vanrednoj sjednici 5. 1. 1947. godine u Centralnoj tekiji. Početno pitanje na sjednici bilo je Moralna osuda zatvorenih šejhova, ali je naglašeno da „predsjedavajući sekretarijata šejh Faja će uvesti neke reforme koje se tiču društvenog života bektašija.[15] Reforme su predložene na ovoj sjednici i o njima se diskutovalo i branio ih je šejh Faja, ali su mu se suprotstavili članovi vijeća pod vodstvom Abas-dede i kasnije glasali protiv.[16] Da bi proveli reforme, šejhovi Faja i Fejzo, su se usredotočili u radu u dva pravca.
Kroz grupu deviša koji su pohađali vjerski kurs u Centralnoj tekiji nastojali su ih uvjeriti da podrže reforme i da ih propagiraju u tekijama iz kojih su došli. Agitacija bi prvo trebala početi među učesnicima kursa, kojem je prisustvovao 21 derviš.[17] Ovi derviši su došli iz raznih tekija i prisustvovali jednogodišnjem kursu. Nakon završetka kursa (Sultan Nevruz 1947. godine), trebali su početi vršiti službe u tekijama sa ubjeđenjem o neophodnosti reforme. Ibrahim Hasnaj svjedoči dobro smo obavili svoj posao u Đirokasteru i onda otišli za Permet, Suke, Turan kod Tepelene i Vloru propagirati ove ideje.[18] Reforma je počela u svjetskom bektaši centru pozivom grupe bektašija da u Tirani proglase osnivanje nove organizacije u administrativnom i socijalnom sistemu bektašijskih službenika.[19] Prije nego što je reformska grupa osnovana, održana su dva sastanka 13. i 14. 3. kako bi se uspostavila grupa i njeno vodstvo. Na sastanku održanom u subotu 14. 3. 1947. godine, izabrano je privremeno vodstvo progresivnih bektašija. Za predsjednika je izabran šejh Fejzo, a za zamjenika šejh Zejnil Permeti, a za seketara šejh Rustem.[20] Oni su prvo odlučili da osnuju organizaciju pod imenom Progresivne bektašije, ali prema statutu Socijalističke Republike (ustav iz 1946. God.) prema zakonu o vjerskim zajednicama i statutu o bektašijskoj zajednici Zabranjeno je organizovati organizacije na vjerskoj osnovi. Radi toga je šejh Faja predložio da se zamijeni riječ organizacija sa riječi grupa. Tako da naziv bude Grupa progresivne bektašije, ali je rezolucija već štampana i naziv organizacija je ostao zabilježen na njoj.
Na prvom sastanku, poznatom kao osnivački sastanak grupe, učestvovali su baba Rustem, Džemal Dinelari, šejh Ćazim Velabišti, šejh Ćazim Osmanzeza, šejh Zejen Permeti, šejh Iliaz Memaliaj i šejh Mustafa Krapsi. Od 21 derviša koji su prisustvovali vjerskom kursu u Tirani, prvi dan je učestvovalo devet osoba, sljedeći dan stigla je još jedna. Ostalih 11 derviša nisu prihvatili da se pridruže ovoj grupi radi pritiska sredine. Na osnivačkoj sjednici donesene su sljedeće odluke: da se uspostavi grupa Progresivne bektašije; sačinjena je i odobrena rezolucija grupe; da se počnu pripremati materijali o kojima će se diskutovati i koji će biti odobreni na glavnoj skupštini zajednice (2. maja). Odobrili su glavne smjernice reformi koje će se provoditi u tri glavna pravca:
- legitimizacija braka za muđerete
- skidanje tradicionalne bektašijske nošnje van tekija i
- skidanje brade.[21]
Treća smjernica reforme rezultat je prepiske CK KP Albanije sa pokrajinskim komitetima. 24. 3. 1947. godine. Manuš Muftiu naredio je instruktivnom odjelu CK KPA: Naložiti svim članovima partije da izvještavaju o utjecajima tekija i bektašija o reformama koje se tiču braka, skidanja tradicionalne nošnje i brade.[22] U daljem tekstu instrukcije, traži se da osnovni organi izvještavaju centralne organe o tome da li su ljudi upoznati sa smjernicama reforme. Komitet pokrajine Tirana je 9. 4. 1947. godine prema različitim obavještenjima podnio izvještaj CK KPA u kojem stoji mišljenje naroda da je baba Abazi odbranio bektaši zakon da se muđereti ne žene, da ne skidaju bradu i tradicionalnu nošnju.[23] I organi partije su imali informaciju da ...mišljenje javnosti i vjersko mišljenje bektašija ne odobravaju reforme.[24] U skladu sa najavljenom reformom u tekijama su održani sastanci Vijeća na kojima je zaključeno da i babe i deviši tekija zadrže isti stav. Nisu odobrili refome i nisu osudili stav dedebabe Dedeja već su ga proglasili braniocem vjere.[25] Vladu i partiju mnogo je zanimalo kako je dočekana reforma, posebno u Vlori, u kojoj živi velika bektašijska zajednica. Politički sekretar oblasti Vlora, Spiro Rusha, poslao je, 04. 04. 1947. godine, izvještaj CK KP-e Albanije u kojem stoji: Velika većina seljaka se potpuno usprotivila vjerskim reformama koje su htjeli ostvariti baba Faja i baba Fejzo.[26] Dedebaba Abbas Halim[27] više puta je raspravljao sa Fajababom i Fejzibabom i isticao svoju zabrinutost u vezi reformi. Zanimalo ga je da li u svemu postoje prsti države i da li država tajno finansijski pomaže reforme. Baba Abas iskoristio je poznanstvo sa Bedri Spahiuom, koji je 05 .05. 1945. godine na 4. kongresu kao ministar za socijalnu pomoć, bio i član Glavnog vijeća bektašija, da se vidi sa njim.
Baba Faja, koji se našao sa generalnim sekretarom Centra bektašijskog mezheba, ovako kaže: Sinoć ili neko drugo veče Dede je konjskim kolima otišao u sjedište Bedri Saliua da pita da li naredba u vezi reformi dolazi od vlasti, ili ne dolazi... i dobio je odovor da vlast ama baš nimalo ne interesuje šta čine vjerski ljudi, da li su napustili vjersko oblačenje, da li se žene ili ne žene, te dok se god ponašaju u skladu sa državnim zakonima da to ostaju lična pitanja. [28]
U susretima sa predstavnicima vjerskih zajednica, vlada je onima koji su je podržavale u ratu dala saglasnost za imenovanja. Vlada je posebno podržala novi zakon bektašijske zajednice i nastojala da u budžetu obezbijedi značajnu potporu ovoj zajednici, uključivši je u ekonomske reforme (agrarna reforma) i osudila neke vjerske ljude koji su bili protiv Demokratskog (komunističkog) fronta ili su poslije rata kritizirali narodnu vlast, te bili proglašeni neprijateljima. U Generalnom vijeću bektašijske zajednice učestvovala su dva vodeća čovjeka ratnog perioda, Muslim Peza i Bedri Spahiu, koji su istovremeno bili ministri u vladi. S druge strane, Faja-baba i Fejzo-baba bili su glavni lideri antifašističkog otpora i poslije rata su zauzimali značajno mjesto u izgradnji države.
Treća preporuka reforme, ukidanje običaja puštanja brade, objavljena je putem pisama koje je CK KP slao oblastima u kojima su djelovale bektašije. Partija je nastojala indirektno kompromitirati protivnike reformi, a neke je eliminisala atentatima i streljanjima. Posebno je to činila u odabiru članova koji bi trebali biti imenovani u Predsjedništvo bektašijske zajednice. Partijsko rukovodstvo u svom dopisu preporučuje: Potrebno je iznijeti da je Dede bio loš čovjek, a da su Faja-baba i Fejzo-baba bili napredni ljudi i patriote. Ni jedna organizacija ne treba da govori o ovoj reformi koju su nastojali provesti, ali ako se pojave parole u ovom pravcu potrebno je istaći da su to njihovi unutrašnji problemi i da se država neće miješati u to, kao što je slučaj i sa drugim vjerama.[29] Ova zapovijed izdata je 19.03.1947. godine svim oblasnim komitetima, da bi se proslijedila narodu i da bi se objasnilo kako će se postupati sa partijskim organizacijama i državnim institucijama, odnosno da bi se ostavio utisak da država ima odstojanje prema vjerskim zajednicama i da bi se u pravom obliku osvijetlio stav osnovnih dijelova društva prema događajima. Na radiogramima CK KPA od 20.3. 1947. godine[30] pisalo je sljedeće: Iznijet ćete isti stav kakav je objavljen u štampi centralnih organizacija. U novinama Baškimi 18. 03. 1947. godine objavljena je kratka vijest o događajima u Svjetskom bektašijskom centru. Baškomi, na veze naprednih bektašija sa vlastima, nalazi elementi njihovog zajedništva u, kako su okarakterisali, državom oslonjenom na narod. Organizacija naprednih bektašija je u deklaraciji koju je objavila svojom slobodnom odlukom, saopćila da je ona dio radničke klase koja se ne može podijeliti: Moramo raditi zajedno, znojiti se zajedno, moramo zajedno okusiti slast rada u atmosferi koju je stvorila snaga radničke klase koja je izašla iz krvavog rata koji je do jučer bio njena sudbina koja se ne može promijeniti.“[31] U to vrijeme lider albanske KP Enver Hodža u svojim govorima koristio se parolom „snaga dolazi od naroda i narodu pripada.
Poslije formiranja grupe naprednih bektašija, izvještaji sa terena su objedinjeni i donesen je jedinstven izvještaj koji se trebao odnijeti u Tiranu i druge oblasti. Izvještaj je urađen u devet kopija, a preko nekih derviša trebao se donijeti u Centar bektašijske zajednice. Dedebaba Abas zatražio je od Faja-babe kopiju izvještaja, koji mu ga je dao 17. marta. Dan kasnije Faja-baba traži nazad izještaj, ali je ljutnja dede Abasa bila vrlo vidljiva. Ibrahim Hasanay piše: Dok smo večerali (18. marta-m.o.) ljutnja je nestala sa lica Abas Dede. U njegovom opisu događaja, iz kancelarije, ovako je napisano: Baba Faja rekao je Fejzibabi da će ga poslati kući (sa kolima) i da će se brzo vratiti i za to vrijeme ubrzao korake prema vratima hodnika koja su bila otvorena. Kad je otvorio kapiju i prvim korakom izašao, našao se oči u oči sa dede Abasom koji je ulazio unutra. Tada se čuo pucanj i Faja-baba se srušio na tlo. Abas-dede je brzinom munje uletio u kancelariju i u tom trenutku se i Fejzibaba srušio na tlo, poput Fajababe.[32] Svi ostali dokumenti iz tog vremena su jedinstveni sa tvrdnjom da je ubica, bivši predsjednik bektašijske zajednice Abas Hilmi-dede, 18. 03. 1947. godine u 03:00 sata, izvršio samoubistvo. Baškimi o tom događaju izvještavaju: Vidljivo je da Dede nije mogao podnijeti promjene koje su mislili napraviti pristalice ovih promjena i nastojao je da problem riješi ubistvom.[33]
Reagovanje CK KPA bilo je brzo, tako da su OO između 25. i 31. marta slali radiograme označene kao hitno, vrlo hitno, povjeljivo i vrlo povjerljivo. Od oblasnih komiteta tražile su se informacije o utjecaju ovih događaja na narod i bektašije. U informativnom pismu koje je CK KPA poslao oblasnim komitetima 19. 03. 1947. godine, koje je označeno kao strogo povjerljivo, napisano je: Organi partije trebaju znati kakvu će propagandu provoditi vezano za ubistvo Fajababe i Fejzibabe od strane Dede. Ovaj događaj se mora prenijeti kao politička tema. Baba Faja i baba Fejzo bili su patriote i na taj način se moraju počasno nagraditi. Nastojte da osuđujete ponašanje Dede kao griješno i ružno djelo lošeg čovjeka sa ružnom prošlošću, pobunjenika i krivca. Neprijatelji će probati da se koriste različitim parolama. Obratite pažnju na istinu da Dede nije junak vjere i da baba Faja i baba Fejzo nisu sa navodnim podstrekom vlasti učinili grijeh prema vjeri. Treba se saopćiti da je Dede bio griješnik, a da je baba Faja bio napredan i patriota. Organizacije ne treba da govore o reformama koje hoće da provedu, ali ako se na tu temu pojave parole treba reći da je to njihova unutrašnja stvar i da se država ne miješa ni u ovu, ni u druge vjere. Politika države prema vjerama i vjerskim ljudima je otvorena. Neprijatelji će iznositi parole, posebno u bektašijskim tekijama i na mjestima značajnog utjecaja. Zauzet ćete isti stav koji ćete
saznati iz objava centralnih organa.[34]
Događaji u Centru bektašijske zajednice stvorile su brigu partiji i vlasti tek izašloj iz rata. Vlada je organizovala izbore 02. 12. 1945. godine, donijela nekoliko zakona, ustav; te namjeravala izvršiti socijalne, ekonomske, političke i druge reforme; zbog toga se ovakvi događaji nisu mogli zanemariti. Vlast se bojala da ne dođe do oružane pobune, te je propagirala da se pitanja u vezi reformi trebaju rješavati u okviru bektašijske zajednice putem glasanja, a ne putem nasilja.
Dva dana poslije događaja u Baškimi je potvrđeno da je osnovana grupa pristalica promjena i saopćeno da će grupa uspjeti da ozakoni reforme: ...Izabrana je grupa bektašija pristalica promjena i donijeli su odluku za vršenje priprema. Pitanje će biti riješeno na sastanku Generalnog bektašijskog medžlisa koji će se održati 02. maja.[35]
Ubistvo dvojice baba i smrt predsjednika Svjetskog bektašijskog centra, u vlasti i političkim tijelima, te u narodu doveli su u sumnjivu situaciju razvoj reforme i oslabili su položaj vlade. Ubuduće se više nije potencirao razgovor o pitanju reforme, ali se država bavila temom imenovanja prvog čovjeka bektašijske zajednice.
Jedan od kadidata bio je Ibrahim-baba iz Girokastre, ali uprkos svim pritiscima on nije prihvatio tu dužnost.[36] K. Xoxa je u jednom pismu oblasnom sekretaru Girokastre M. Bishi napisao: Sa naređenjem pukovnika (Enver Hodže-m.o.) ostvari kontakt sa Ibrahim Kuka Babom radi njegovog pristanka da primi dužnost predsjednika bektašijskog centra. Oblasni lideri bektašija smatrali su da je za zvanje Dedebaba najpodesniji ugledni baba Ali Tomori[37] (Kulmaku) iz tekije Đirokaster. Njegov izbor nije odgovarao Enveru Hodži, pa ga je dao iste godine u oktobru uhapsiti i optužiti da je anglo-američki špijun.[38] Drugi kandidati bili su Rustem-baba iz Medžana i Kazim-baba iz Velabišta. Izvještaji o njima su sadržavali suprotnosti, pa se zbog toga nisu smatrali pogodnim. Pitanje izbora Dedebabe, riješeno je imenovanjem Ahmet Ahmetaj Miftara[39] iz Vlore 15.08.1948. godine od strane Generalnog medžlisa bektašijske zajednice. U bektašijskom kalendaru zapisano je: Dedebaba Ahmet Miftar upravljao je bektašijskom zajednicom od 06. 06. 1948. godine do 15. 08. 1958. godine.[40] Tada je interniran zajedno sa derviš Rešad Bardijem[41] do marta
1967. godine tj. do proglašenja Albanije prvom ateističkom zemljom.
Zločini nad bektašijama
Na prijedlog Bektašijske zajednice Albanije, u tiranskom hotelu „Dajti“, 27 1. 2004. godine održan je naučni skup povodom Dana sjećanja na zločine nacifašista i komunista. U Albaniji se tek počinju istraživati komunistički zločini i nastoje evidentirati sve žrtve, ali i zločinci. Podneseni referati odnosili su se na zločine u toku Drugog svjetskog rata, kao i poslijeratni period s posebnim osvrtom na period 1944. – 1952., te zločine od 1967. do 1990. godine. Posebno su bila zapažena tri referata historičara Uran Butka, koji je govorio o vrstama zločina i načinu njihovog izvršavanja, od strane režima Envera Hodže. Pjetër Pepa referisao je o zločinima nad klericima i vjernicima, a Rešat Kripa govorio je o oblicima patnji u zatvorima, prisilnim radnim kampovima i kampovima za internaciju. Žrtve su većinom optuživane da djeluju kao agenti Komunističke internacionale u vrijeme sukoba Staljin-Hodža i Tito-Hodža. U eliminacijama su uklanjani intelektualci i patriote koji su nazivani nacionalistima. Hiljade majki svezalo je crne mahrame, hiljade momaka i djevojaka i male djece patilo je i ponižavano od diktature proletarijata. Govoriti o holokaustu u Albaniji je teško, procjenjuje se da se prvi ozbiljni rezultati mogu očekivati tek nakon jedne decenije. Većina izlagača iznijela je zaključak da je nesumnjivo najveća stradanja pretrpjela Bektašijska zajednica. 28. novembra 1941. godine, na Dan zastave, ubijen je svjetski poglavar Sali Njazi i njegov pratilac derviš Hazizi, od ruke talijanskih fašista. U junu 1943. godine u tekiji Rabija (Teqeja e Rabies), u Tepelenu, ubijen je Abaz-baba, pet derviša i 11 muhiba, također od strane talijanskih fašista. Veoma nemilosrdan sukob bio je ozmeđu ateisto-komunista protiv deklarisanih vjernika. U ovim sukobima, bektašije su zvjerski masakrirane, masakri su nastavljeni sve do 1990. godine. U oktobru 1943. godine u avliji tekije Turan kod Korče komunisti su strijeljali baba Zulfia i pet muhiba; baba Murat iz tekije Frašer je ubijen; tokom 1947. godine strijeljani su baba Ćamil Gllava, baba Ali Tomori, baba Šefćet Koštani, baba Bedri Cakrani (Blerimës). Na istrazi je od torture u zatvoru 1945. godine umro baba Murteza Kruja. U zatvoru u Tirani umro je dede Kamber Prišta, u zatvoru Burrelit baba Mustafa (Muća). Zatvoreni i internirani su baba Bajram Mahmutaj, baba Sami Kampthi, baba Islam Leskoviku, baba Hilmi Šemberzenji (Shermedhenji), baba Muharrem Krešova (Kreshova), baba Paja Tomorices, baba Ćazim Devolli, baba Mehmet Zuka, baba Halim Therepeli, baba Jonuz Grešica, baba Dule Malaj, baba Tahir Kući, baba Šetja, derviš Husni Maljaj, derviš Him Hasnaj. Internirani su dede Ahmet Muftar, derviš Rešat Bardi interniran u 15. godini života (danas je Dedebaba), derviš Mehmet Meta Verleni umro u zatvoru 1947. godine, derviš Zenel Ćobani, derviš Teki Pljašniku (Plashniku), derviš Neki Dušku, derviš Halim Adilaj, baba Hajro Progonati strijeljan 1947. godine, baba Muslim Ljuma umro u zatvoru 1953. godine, šejh Ibrahim Karabunara ubijen u zatvoru 1945. godine, šejh Hafiz Vehbi i šejh Sulejman Gavoći nekoliko puta su hapšeni radi odlaska u Skadar (posjeta zavičaju) bez dozvole režima, šejh Kjazim Hodža uhapšen 4. juna 1966. godine itd, samo su dio žrtava. U ovim istraživanjima se uočava da su u ovim eliminacijama manje stradavali katolički i pravoslavni klerici. Kao primjer navodimo da je u Gjirokastru 1943. godine ubijeno 11 nacional-patriota; u periodu 1943 –1944. godine ubijeno je 106 osoba; u selu Kuć kod Kurveleša ubijeno je 15 nacional-patriota; VI partizanska brigada u selu Dukaj kod Tepelena strijeljala je 57 zarobljenika U novembru 1944. godine pobijeno je bez suđenja 38 oficira vojske nacionalnog pokreta i intelektualaca nacionaliste: 14 dobrovoljaca 1949. godine strijeljano je bez suđenja; veliki broj strijeljanja, bez suđenja, desio se u periodu 1951-1954. godine. Poznato je da su masovno internirane i zatvarane cijele familije, ali o kolikom broju se radi još uvijek je nepoznanica. Istraživači su okrenuti arhivskoj građi koja je nastala na osnovu zapisnika istražitelja Sigurimija (albanska UDB-a) na osnovu direktive Političkog biroa PPSH. S obzirom da je to bio „otvoreni lov“, istraživači smatraju da neće biti moguće evidentirati sve žrtve komunističkih zločina. Albanski narod i patriote razvili su svoju svijest dotle da zločine režima Envera Hodže ne
opravdavaju, i danas je minimalan broj onih koji imaju simpatije prema njemu.[42]
U državi se javlja nesigurnost kao posljedica djelovanja KP Albanije, pa jedan broj bektašija
emigrira u SAD. Među njima se 1950. godine našao i baba Redžep Bećiri. Čim je stigao, počeo je da djeluje u formiranju jednog bektašijskog odžaka, pa je u Detroitu, država Mičigan, podigao 1954. godine tekiju. Tekija je funkcionisala na dobrovoljnoj bazi, najviše zahvaljujući visokoj erudiciji baba Redžepija. Predstavljala je važnu instituciju u SAD na polju bratskog morala vjernika i bektašijskog humanizma. Tekija baba Redžepija postala je rasadnik bektašilika u SAD. U ovom periodu u poluilegali djelovale su tekije u Makedonoiji i na Kosovu. Totaritarni sistem u Albaniji potrajao je do 1990. godine. Demokratizacija društva omogućila je i prvo slobodno, ali i veoma skromno obilježavanje Sultani Nevruza (22. marta 1990. god.), najstarijeg muslimanskog praznika na Balkanu. Praznik je održan u istinskoj slobodi nakon 50 godina. Rijetke preživjele babe i derviši okupili su se oko Rešata Bardija u jednoj misiji nastojeći ponovo okupiti sve preživjele bektašije. Veoma brzo održan je i šesti kongres 1993. godine, te sedmi kongres 2000. godine, a osmi 2005. godine. Kongresi su dali veliku pomoć u konstituisanju vjerskog života i odredili smjernice za obnovu porušene bektašijske infrastrukture, kako materijalne tako i kadrovske. Historijski čin bio je izbor Rešata Bardija za Svjetskog poglavara bektašija. Na polju izdavaštva Svjetski centar bektašija uradio je mnogo objavljivanjem knjiga, održavanjem simpozija, širenjem tolerancije i razumijevanja među različitim religijama kao i približavanjem unutar različitih muslimanskih asocijacija.
Najznačajnije tekije
Tekija Fušekruja (Fushëkrujë)
Tekiju je utemeljio 1790. godine baba Ibrahim Šemimi[43] koji se obrazovao u tekiji Veles (Koprulu). U vrijeme Ali-paše Tepelena došao je u Kruji, a Ali-paša bio je čuven i kao dobročinitelj i mecena dao je da se sagradi tekija. Šemimi-baba je ličnost koja mnogo raširila bektašijski tarikati, a Istraživači navode da je Ali-paša bio njegov murid.[44] Sa podrškom Ali-paše, Šemimi-baba utemeljio je tekije u Melćanu, Elbasanu i Koštanu kod Tepelena. U Melćanu je postavljen njegov murid baba Abdullah Melćani, u Elbasanu Džefa-baba, u Koštanu Sadik-baba.[45]
Tekija Dolmes
Na Kaljaji (tvrđavi) iznad grada Kruje nalazi se najstarija bektašijska tekija. U dvorištu tekije nalazi se turbe Hadži Mustafe. Tekija je sagrađena oko 1501. godine i djelovala je sa kraćim prekidima. Adem-age Toptani, kasnije postao paša, obnovio je turbe 1779. godine. Od tada ova tekija djeluje kao "Teqeja e Dollmes", jer u njoj služe članovi veoma brojne i stare familije Dolma. U dvorištu tekije je turbe derviša Huseina Dollme, koje je porušeno 1967. godine od Hodžinog režima. Familija Dollma zauzela se i obnovila turbe 2001. godine, kao njihov doprinos i znak pobožnosti.
Tekija Sari Saltuk
Na brdu iznad Kruje, u jednoj pećini, izgrađena je tekija Sari Saltuka, dobrog čovjeka. U dokumentima vezanim za ovu tekiju nalazimo da je Sari Saltuk propovijedao u Kruji u maju 1325. godine. Tu je imao jednu skupinu pristaša koji su prihvatili islam, ali se učenje nije održalo u kontinuitetu do priključivanja Albanije Osmanlijama. Naučnici koji su se bavili fenomenom Sari Saltuka slažu se da je on bio bogougodnik i misionar islama, te veliki čudotvorac koji je okupljao velike mase. U sjećanju naroda ostao je upamćen kao Sahibi Karadat (Pronari i Mrekullive). Prenosi se da je propovijedao na brdu kod Kruje, te da je kasnije sa tog brda pješke otišao u Anadoliju (Turska). Sa ovog brda vide se obale Jadranskog mora, a jedan od vrhova ima 1000 m/nv. U polju ispod brda je veliko polje nazvano Mejdan polje (Fusha e Mejdanit). Ovo polje za Albance ima historijsku vrijednost, jer je na njemu ratovao Skenderbeg protiv Osmanlija.
Asim-baba tekija u Đirokastru
U historijskim izvorima za ovu tekiju susrećemo više naziva kao Tekija sejjid Asim-babe, Tekija Zallit, Tekija Hajdarija i Velika tekija u Đirokastru. Postoji predanje da su prije nekoliko vjekova, u gradu Đirokastru djelovale tri bektašijske tekije. Na temeljima jedne od njih, izgrađena je nova tekija 1780. godine. Sagradio je Sejjid Muhammed Asim-baba koji je kao derviš, obrazovan u Hadži Bektaškoju, a potom služio u tekiji Suludžakarahojuk na Uskudaru. Asim-baba bio je halifa Ali-dede iz Dimetoka koji mu je kasnije obukao hrku. Historijski izvori kažu da je u Đirokastru stekao zvanje dede. Zvanje sejjid potvrđuje da je Asim-baba porijeklom od ehlibejtske loze. Njegova pisana biografija čuva se u turbetu tekije. Sejid Asim-baba je ličnost sa značajnom ulogom prilikom egzodusa bektašija i janjičara krajem 18. vijeka. Umro je 1796. godine u Đirokastru, njegovo turbe mnogo se posjećuje i spada u jednu od važnijih turističkih destinacija. Nakon Asim-babe na postu tekije služili su baba Hasan Turku, baba Sulejman, baba Ali Gega, hadži baba Jahja, baba Ibrahim, baba Husein Elbasani, hadži baba Ali Hakki, baba Selim Ruhi.[46] Ova tekija značajna je što se u njoj sprovodio zakon i dijelila pravda za derviše. U Gjirokastru je djelovao misionar Arši-baba i podigao bektašijsku tekiju. Njegovim djelovanjem na jugu Albanije polovica naroda, većinom Cincara, prihvatila je islam. Tekija je vjerski preporod doživjela u vrijeme baba Ali Haki Elbasanija, kad je bila velika obrazovna institucija (odžak). Tekija je bila prepuna derviša, velikih patriota u borbi za slobodnu i nezavisnu. Osim Ali Haki Elbasanija, u tom periodu djeluju i baba Hajdar Kardhiqi, baba Medždun Durballi, baba Ćamil Melani, baba Selim Elbasani. Tekiji je zato dat počasni naziv Shtyfit ili Hajderija. U tekiji Asim-baba pokrenuta je škola na maternjem jeziku u kojoj predaju baba Ali Haki i derviš Mediu. Nastava se držala ilegalno u noćnim satima, dok su sva vrata na tekiji bila zamandaljena. Osmanske vlasti zabranjivale su nacionalne škole i insistirale samo na vjerskoj naobrazbi. Baba Ali Haki bio je veliki praktičar i pomagao Abdul Frašeriju u zajedničkom organizovanju Skupštine u Prevezës, u Gjirokastra, u Janini, u Frašeru. Tekija je bila i baza za distribuciju knjiga pisanih ovdje, ali i u drugim tekijama na jugu zemlje. Kasnije su se počele štampati u Rumaniji, Kairu i Sofiji. Na početku, bila je to derviška književnost baba Meleć Šemberzenja. Tekije u Đirokastru kontrolisala je turska policija iz Janine, a knjige i proglasi baba Ali Hakija štampane su u selu Lazarat, gdje je tad boravio, jer je bio protjeran. Rad i nadmudrivanja sa policijom narod je spjevao i jednu pjesmu. U nadi da će umiriti stanovništvo, policija je ovdašnje šejhove često protjerivala, poput: baba Ali Haki, baba Zenel Gjoksi, baba Hajdar Karzićin (Kardhiqin). Baba Ali Haki bio je veliki znanstvenik koji je bio poznat kao islamski mudrac iz Gjirokastra. Po učenosti tu se još ubrajaju Husen Hodži i Derviš Libohoviju (Libohovën), Selim-baba Elbasani nasljednik baba Ali Hakija. Baba Alin znanstveni rad trajao je skoro četiri decenije. Tekija je historijsku ulogu odigrala u vrijeme održavanja Skupštine u Ljušnju, od 1920. do 1924. godine, jer su se u njoj donosile sve važnije političke i zakonodavne odluke. Baba Selim Ruhi je bio historijska ličnost za kojeg kažu da je pripadao dvjema kulturama, jednoj derviškoj i drugoj svojoj domovini. Baba Redžepi ga u djelu „Misticizme...“ naziva Nderi i Kombit (Čast Naroda). Baba Selim dočekao je početak italijanske (fašističke) okupacije u Albaniji, podsticao je narod u borbi protiv fašizma, ali i komunističke ideologijie. Protivio se stavljanju crvene petokrake na zastavu Skenderbega. Bektašijske babe bili su narodni autoriteti, što su vješto koristili komunistički lideri Bedri Spahiu i Enver Hodža. Nakon 16. oktobra 1944. godine uslijedile su velike društvene promjene, ali i razočarenje bektašijskih baba. Tekija je jedan period bila okupirana od skupine fanatičnih komunista. Shvatajući novonastalu situaciju, bratić Baba Selima, derviš Redžep Bećiri, angažovao se u spriječavanju bratoubilačkog rata. Tokom 1945. godine na postu tekije Asim-baba djeluje historičar i pisac, patriota i prosvjetitelj baba Ali Tomori. U velikoj čistki progresivnih snaga, jedinice za egzekuciju osudile su ga i strijeljale. Od 1948. do1963. godine tekiju vode baba Šerif Cenometaj i baba Brahim Kuka, također dvije značajne ličnosti u historiji bektašija. Tokom 24 godine tekija Zallit bila je zatvorena, da bi u julu 1991. godine ponovo bila otvorena i u njoj obnovljene aktivnosti. Danas je ovo veliki vjerski centar i spomenik bektašijske kulture. Zauzimanjem baba Hadžiua, tekija je obnovljena i vraćena da služi vjeri na jugu Albanije.
Tekija Frašer
Frašeri Dangëllija nalazi se u predjelu Vjosë, što je sastavni dio planine Permet (Malsija e Përmetit). U prošlosti u ovom kraju nije bilo nekog snažnijeg naseljavanja, dok nije poraslo interesovanje za obrazovanjem. Već je djelovala manja tekija Nibi-babe na brdu Kokojkes (Kokojkës) kod sela Selenice u oblasti Frašer. Ideje francuske revolucije i progoni u vrijeme Tanzimata bili su uzrok da se, u veoma kratkom vremenu, tu podigne jedna velika tekija, nazvana Pirova kapija. U ovoj tekiji djelovao je baba Abdulah Melćani, veoma pobožna i produhovljena ličnost, historičar, pjesnik i filozof. Melćani je probudio narod planine Opari, Tomorr, Skrapar, Dëshnicës (oblast Këlcyrës kod Përmeta), Toske kod Tepelena (kod sela Arrëza, Mariçan, Shalësi, Buzi, Gllava, Klos e Hekal u srcu Mallakastra kod Sipërme i beratsku nahiju (prema Ballguras, Novanj, Kapinova, Peštan, Rošnik, Karkanjoz, Tožar, Ćorrogjefi, Žapokika, Plašnik, Melišti) vrata Luar, Kurjan Lapulec i Cakran (u unutrašnjost donjeg Mallakastra). Bio je veoma uporan, slobodan i hrabar čovjek. Na njegovu inicijativu, Baba Tahiri sagradio je tekiju u Prišti i doprinio da se aktivira stanovništvo velike planinske oblasti Skrapar, Dëshnicës, Toskërisë e Tepelenës, nahije Berat i Mallakastra do Sipërme i zainteresuje za bektašijsku pobožnost. Nakon baba Abdulah Melćanija, od 1849. godine u tekiji službuje baba Tahir Prišta, koji je tu došao iz tekije Prišta. U jednoj zabilješci, sredinom 19. vijeka, baba Tahi je zapisao da mu je ime Tahir, da potječe sa Škraparske planine (Malinët të Skraparit) da služi u selu Frašer, te da je iz rodnog sela otišao u Prištu gdje je služio u tamošnjoj tekiji. Turbe Tahir-babe nalazi se na ovdašnjoj planini. Ovdje su djelovali i baba Husejin Kruja, baba Aluš Frašeri, baba Adem Melcani, baba Ali Gjirokastra, baba Džafer Prišta i baba Muharem Koštani, koji kasnije djeluju i u drugim oblastima. Ovdje je svoje djelovanje započeo i Abdul-bega (Frašeri) nakon što se vratio u Frašer, u vrijeme služenja baba Alušija. U tekiji se održao najznačajniji narodni skup nakon Skenderbega. Baba Aluši okupio je sve bektašijske babe, gdje se odlučilo podržati patriotske ideje Abdul Frašerija. Baba Husejin Kruja, istaknuo se kao učesnik na narodnom zboru u Frašeru i kasnije bio učesnik Prizrenske lige. Kasnije su ga vlasti osudile na tešku internaciju. U historiji ove tekije značajno mjesto zauzimaju Varfë Meleq, Tahir Staravecka (u vrijeme Baba Meleq Šemberzena). Oni su u propagiranju nacionalnih ideja obilazi selo po selo, od Ulcinja do Preveza. U tekijama primitivnom tehnikom štampaju prve knjige na albanskom jeziku, pokreću se nacionalne škole. Naim Frašeri u ovoj tekiji drži ciklus historijskih predavanja o događajima na Kerbeli, a potom objavljuje ep Qerbela. Radi ovog epa historičari albanske književnosti nazvali su ga besmrtni pjesnik Naim Bej Frašeri.
U Frašeru je jednu tekiju utemeljio baba Tahir Nasibi Tahir, 1825. godine. Nakon njega na postu su služili baba Aluš, baba Mustafa Kenziu, baba Šemiu i baba Abedin. Sami Frašeri o Tahir-babi Nasibiju kaže: Baba Tahir Nasibi je bektašijski pjesnik rođen u oblasti u Frašeri. Nakon dužeg odsustvovanja povratio se u selo te utemeljio jedna zavija, koja je veoma brzo prerasla u veliku tekiju. Umro je 1250. h. godine, a turbe mu je u centru tekije. Sačuvan je veliki broj njegove poezije na albanskom jeziku, gazela na turskom i perzijskom jeziku.[47]
Albanska bektašijska zajednica baštini historiju islama staru skoro sedam vijekova. Zahvaljujući njihovoj strpljivosti, mudrosti, osjećanju, razumijevanju duha vremena i prostora uspjeli su očuvati srž islamske tolerancije i autonomije. Najteži period bio je nakon Drugog svjetskog rata, ali su uspjeli očuvati svoju izvornost i originalnost učenja. Pokušaj reforme u bekašijskom tarikatu nije uspio i završio se pogibijom više lica, ali to nisu bile jedine žrtve reforme. KPA je u daljem radu protiv derviških redova prakticirala druge oblike sile, internacije, hapšenja, suđenja, strijeljanja koji su trajali do 1967. godine, a onda nastavljeno još žešće i okrutnije. Identičnom metodom progona služila se i KPJ, koja se u te namjere koristila posebno vjerskom zajednicom (Ulema medžlisom Sarajevo). Demokratskim promjenama nakon 1990. godine u Albaniji je došlo do velikih promjena kad je u pitanju djelovanje bektašija, ali i drugih redova.
Mostar, 09. 09. 2009. godine Senad Mičijević
[1] Baba Redžepi temeljito je iznio bektašijsku doktrinu, put i historiju u knjizi Misticizma islame dhe bektashizma, 1970., Detroit (SAD).
[2] John Kingsley Birge, Bektašilik Tarihi, (obradio Reha Ćamuroolu), İstanbul, 1991., str. 83.
[3] Margaret Hasluck, The Unwritten Law in Albania, Cambridge University Press, 1954., str. 589.
[4] F. Mustaj, magazin Urtesia, br. 3, Tirane, 1994., str. 8.
[5] U Službenim novinama br. 38 (str.1) od 16. 7. 1929. godine, član 4. kaže: “Sve vjerske zajednice su dopuštene zakonom i imaju sva prava koje predviđa zakon tek onda kada statut kojeg predlože ratificira Vijeće ministara i kralj dekretom.“
[6] Dedebaba Salih Nijazi (1876.-1942.), najznačajnija bektašijska ličnost 20. vijeka. Neki istraživači svrstavaju ga među deset ličnosti u cjelokupnoj historiji bektašija. Rođen 1876. u selu Starje kod Kolonjë, u srcu velike ravnice centralne primorske Albanije. U Starju stječe osnovno obrazovanje, a potom se sa porodicom iseljava u azijski dio Osmanske carevine. Medresansko obrazovanje stekao je u Istanbulu. Nakon završene medrese, nezadovoljan ponuđenim znanjem, odlazi u Anadoliju gdje boravi u centralnoj bektašijskom tekiji Hadži Bektaš Veli. Tokom 1897. uzima ruku od hadži dede Fejzije (Albanca), da bi 1899. godine položio prisegu i postao muđeret (zavjetovani neženja). Tokom 1913. umro je dedebaba hadži Fejzija kao postnišina tekije Hadži Bektaš. Odlukom vijeća sedmorice baba za poglavara je izabran Salih Nijazi. Uz predviđene ceremonije i obrede, Salih Nijazi postavljen je na posti i postao Svjetski bektašijski poglavar.u tekiji Hadži Bektaš. Veoma brzo postao je poznat među vjernicima u Turskoj, Egiptu, Siriji, Iranu, Iraku, Grčkoj, Rumaniji, Bugarskoj, Mađarskoj, prostoru bivše Jugoslavije i Albanije. U Albaniju se vraća 1908. godine, nakon sticanja zvanja baba i izbijanja Mladoturske revolucije. Nakon raspada Osmanskog carstva, Salih Nijazi-dede postao je gorljiv pristaša Nacionalističkog pokreta na čelu sa Mustafa Kemalpašom. Bio je velikih intelektualnih sposobnosti i lično je finansirao izgradnju prve škole u Hadži Bektaškoju 1920. godine. Ataturkova reforma, pod francuskim utjecajem, otvoreno se stavila protiv derviških redova. Dana 30. 11. 1925. godine svi redovi su zabranjeni i naređeno je zatvaranje svih tekija, pa i centralne bektašijske tekije u Hadži Bektaškoju. Salih Nijazi-dede ispraznio je tekiju i odlazi do Ankare, gdje boravi nekoliko godina upravljajući hotelom. Njegovo djelovanje iritiralo je vlasti te bude optužen da tu djeluje ilegalna tekija, a ne hotel. Dedebaba Salih pod pritiskom vlasti odlazi za Albaniju. Dedebaba Salih Nijazi 17. januara 1930. godine izabran da vodi Albansku bektašijsku zajednicu koja je u to vrijeme brojala preko 100.000 članova. Pod njegovom upravom bile su bektašijske tekije na Kosovu, Makedoniji, Grčkoj i Egipta, te na grčkim otocima, Rumuniji, Bugarskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji. Desetak godina uspješno je rukovodio reorganizaciju bektašijskog tarikata tokom čega je stekao veliki ugled. U 1939. godini Italijani su okupirali i pripojili Albaniju. Salih-dede ubijen je 1942. godine, tokom borbi između Italijana i Albanskih pokreta otpora. Izvještaji koji se tiču njegove smrti su kontradiktorni. Jedni govore da su atentat osmislili Italijani radi njegova antiokupacijskog djelovanja, dok drugi izvori krive komunističku struju. Jedan izvještaj navodi da je ubijen od strane nekog brigadira koji je namjeravao pokrasti tekijska sredstva.
[7] F.Musaj, Urtesia , br. 3,Tirane, 1994., str. 8.
[8] Kalendari bektashian, 2002., Tirane, str. 19.
[9] H Kordha, Bektashism in Albania, Perla, br 1-4,Tirane, 2001., str. 97-98.
[10] Arkivi i Ministrisë së Rendit, Tiranë (AMR), D.II, 1958., fasc. 60, str. 2.
[11] AMR, str. 28 (rezolucija).
[12] AMR, D.II, 1958., fasc. 60, str. 7.
[13] Isto, str. 8.
[14] Isto, str.10.
[15] -“- , str. 11.
[16] -“-, str. 13.
[17] -“-, str. 14.
[18] -“-, str. 14/2.
[19] -“- , str. 27.
[20] -“-, str. 11/2.
[21]Arkivi Qëndror i Shtetit Shqiptar. Tiranë (AQSH), 883(1947.) file1, page 2.
[22] AQSH, 14/AP,1947. fasc. 59, str. 2.
[23] AQSH, isto, str. 15.
[24] AQSH, isto, str. 15.
[25] AQSH, isto, str. 14.
[26] AQSH, isto, str. 11.
[27] Dedebaba Abaz Hilmi (1887. – 1947.), rođen 13. marta 1887. godine u selu Mrtinj (Mërtinj) u okrugu Permet u brojnoj bektašijskoj familiji Elezaj. Po predanju se prenosi da je familija u ovom selu od 17. vijeka i da su uvijek bili veoma religiozni i uvijek gajili veliku ehli-bejtsku ljubav prema Bogu. Abaz Hilmi još kao dječak posjećivao je seosku tekiju, a kao derviš služio u tekijama Këlcurë, Hasan Dede, Sukë, Përmet, Frashër, Prishtë, Kiçokut i Gllavë.
[28] Arkivi i Ministrisë së Rendit, Tiranë (AMR), D.II, 1958., fasc. 60, str. 11/2.
[29] AQSH, 14/Ap ,(1947.), fasc. 59, str. 1.
[30].AMR, D.II, (1958.), fasc. 60, str. 11/2.
[31] AQSH, 883, (1947.), fasc.1, str. 1-2.
[32] AMR, D.II,(1958.), fasc. 60, str. 20/1.
[33] Bashkimi, March 20, 1947., br. 692, str. 2.
[34] AQSH, 14/AP, 1947., fasc. 59, str. 1.
[35] Bashkimi, March 20, 1947., br. 692, str. 2.
[36]AQSH, 14/AP, 1947., fasc. 59, str. 5.
[37]Ali Abaz Skëndi, u znanosti poznatiji kao baba Ali Tomori, rođen 1893. god. u selu Šals (Shalës) kod Tepelena. Osnovno obrazovanje stekao u selu, u tamošnjoj tekiji, a potom u Beratu. Poslije odlazi u Kozan (danas u Grčkoj) gdje uči turski, grčki i arapski jezik. Ali Abaz Skëndi uzeo je ruku od šejha tekije u Prišti i postao bektašija 1911. godine. U vrijeme balkanskih ratova 1913. god. boravi u tekiji Prišta (Prishta). Nakon masakra koji je u ovim krajevima izvršen 1914. godine od strane grčih pobunjenika, odlazi u izbjeglištvo u Kairo (Egipat) gdje je odavno djelovala velika bektašijska tekija. Tu dolazi u kontakt sa skupnom patriota koji šire nacionalne ideje. U tom periodu studira književnost i islamsku teologiju, piše poeziju sa karakterističnom filozofijom i didaktiku. Inspirisan nacionalnom idejom, piše djelo Mësime margaritarësh (Poučavanje biserne ogrlice) velika studija o humanizmu (oko 300 str.). Reprint djela objavljeno je u Albaniju 1934. godine pod naslovom Dževher. Ali Abas zvanje babe stekao je u tekiji Kulmak, poznatijoj pod imenom tekija baba Ali Tomori. U periodu 1921.-1923. u novinama Reforma, objavljuje niz članaka idealističkog žanra i tako podstiče borbu protiv helmin e fashzimit (otrovnog fašizma). Zagovarao je vjersku toleranciju svih zajednica za dobrobit svih. Ovdje je redovno izvještavao i o Kongresu bektašija u Prišti, te se zauzimao za održavanje Kongresa pravoslavne crkve u Beratu, s namjerom stvaranja albanske autokefalne pravoslavne crkve. Baba Ali, djeluje kao patriota i napredni intelektualac sa jasnom vizijom ideje o jednoj albanskoj i evropskoj demokratiji. Historijski govor održao je 1924. godine na sahrani, Avni Rustema u Vlori. Početkom Drugog svjetskog rata, baba Ali podržava borbu oslobodilačke vojske protiv fašističke okupacije. Vojni sud u Đirokastru osudio ga je na smrt i streljan je 14. 01. 1948. godine. Po izjavi svjedoka, posljednje riječi bile su mu: Čuvajte moje rukopise. (Ruani dorshkrimet e mija.).
[38]Baba Rexhepi, Misticizma Islame, Detroid, 1970., str. 306.
[39]Dedebaba Ahmet Ahmetaj Miftar (1916. – 1980.), rođen u selu Brataj kod Vlore 22. februara 1916. godine. Pohađa gradsku školu 1924.-1929. godine, a 1937. godine služi vojsku u okrugu Dibra. Derviško odijelo obučeno mu je u tekiji Blaca (Bllacës) od strane baba Zenela koji ga je obrazovao i odgajao do 1939. godine. Potom služi u tekijama u Elbasanu, Turanu, Tepelenu i Vlori do 1942. godine. Tad se oružano priključio atifašističkom pokretu. Tokom 1943. godine zarobljen je i interniran u Portoromano kod Drača (Durrës). Uspio je pobjeći iz logora u maju 1944. godine postavljen je u štab 18. udarne brigade. Djeluje pri partizanskim bataljonima u Martanešu, Elbasanu i Pezu (Pezës). U internaciji od komunustičke vlasti bio je u periodu od 1958.-1967. godine. Dede Ahmet Myftar umro je u radnom logoru 10. jula 1980. godine kao bivši svjetski poglavar (Ish Kryegjysh Botëror) bektašija.
[40] Kalendari bektashian, Tirane, 2001., str. 51.
[41]Hadži Dede Rešat Bardhi, rođen je 04. 03. 1935. god. u selu Lusm (Lusëm) kod Kuksa (Kukës). Osnovno obrazovanje stekao je pred seoskim bektašijskim hodžom. Potom pohađa medresu u Tirani, gdje je stekao elementarno znanje iz arapskog jezika, propovjedništva i vjerskih obreda. Tokom 1954. godine primio je bektašijski tarikat i služio kod svjetskog bektašijskog poglavara, dedebabe Ahmet Ahmataj Myftara. U periodu 1958.–1967. godine interniran je zajedno sa dedebabom Ahmetom u Drizar kod Mallakastra. Poslije 1967. godine 23 godine radio je na poljoprivrednom dobru (radni logor) Gjergj Dimitrov u Tirani. Uspostavom demokratskog sistema u Albaniji 1991. god. obavio je hodočašće i postaje Svjetski poglavar bektašija. 20. 07. 1993 organizira i predsjedava Šestim kongresom bektašija, objavljuje Svjetsko starješinstvo bektašija. Sedam godina kasnije, organizira Sedmi kongres bektašija 2000. godine, a poslije i Osmi kongres bektašija. U međuvremenu, aktivno učestvuje na mnogim međunarodnim skupovima i ukazuje na probleme bektašija, ali i drugih muslimana. Šireći glas istine nastupa u Njemačkoj, Italiji, Iranu, Turskoj, Azerbejdžanu, Kosovu, Makedoniji itd. Posebno se zalaže za međuvjerski dijalog među svim vjernicima u svijetu i Albaniji. Neki mu daju laskavu titulu Bakljonoša demokratije (Pishtar i Demokracisë). Proglašen je za počasnog građanina okruga Berat, Kuks, Kruja, Bulqize, Martaneša, a u martu 2005. god., povodom 70 godina života, naredbom Predsjednika Republike odlikovan je zlatnim ordenom Naim Frashëri.
[42] Tomor Aliko, Të mos harrojmë!, mjesečnik Urtësia, br. 42, 2004., str. 12.
[43] Hasluck, str. 551.
[44] John Kingsley Birge, Bektašilik Tarihi, (obradio Reha Ćamuroolu), İstanbul, 1991., str. 82.
[45] Baba Rexhepi, Misticizma islame dhe Bektashizma, Tiranë, 1995., str. 209.
[46] Baba Rexhepi, Misticizma islame dhe Bektashizma, Tiranë, 1995., str. 242.
[47] Sami Frasheri, Kamusu’l-A’lam, VI, 4580.
srijeda, 27. ožujka 2013.
«STOLAC OD NAJSTARIJIH VREMENA»
ODRŽANA PROMOCIJA KNJIGE
«STOLAC OD NAJSTARIJIH VREMENA»
Autori knjige dr. Saliha Julimama i Senada Mièijeviæa
Dana, 23.12.2005. godine u petak, u Muzeju Hercegovine u Mostaru sa poèetkom u 19 sati održana je prva promocija knjige «STOLAC od najstarijih vremena» u izdavaštvu Udruženja za razvoj turizma i zaštitu okoline «TROYA» iz Stoca.
Uz prisustvo veæeg broja gostiju, a prije svega naših dragih Stoèana koji su se odazvali u velikom broju i dali svoj doprinos promociji knjige i našeg grada. Sala Muzeja je bila premala da primi sve posjetioce. Mnogi od njih nisu mogli naæi mjesta u sali, te su promociju propratili iz hola Muzeja Hercegovine. Imajuæi u vidu da je u Mostaru u vrijeme održavanja naše promocije bila bogata i sadržajna kulturno-zabavna veèer, sa nizom manifestacija i promocija knjiga i pozorišnih predstava, posjeta našoj promociji je bila iznad oèekivanja.
Promociji su osim Stoèana prisustvovali i mnogi Mostarci, Sarajlije, a bilo je èak i Zenièana koji su radi naše promocije stigli u Mostar.
Uz autore knjige dr. Saliha Julimama i Senada Mièijeviæa, promotori knjige su bili: Enes Ratkušiæ, novinar i književnik iz Stoca, Ibrahim Kajan poznati mostarski književnik te Zlatko Zvoniæ, direktor Muzeja Hercegovine iz Mostara.
Našoj promociji prisustvovali su mnoge TV ekipe i novinari koji su našli veliko interesovanje za promociju prve knjige o Stocu od njegovog postanka. Sve promocije prati i Filmska produkcija «TROYE», koja æe snimati sve promocije naše knjige, a koju æe izdati u DVD i VHS verziji u vidu dokumentarnog filma po završetku svih promocija. Naredna promocija održat æe se u Stocu, prvi vikend iza Nove godine, a slijedeæa promocija, polovinom januara održat æe se u Sarajevu. Krajem januara održat æe se promocija u Zenici, a poèetkom februara održat æe se promocija i u Tuzli.
Zahvaljujemo se na prisustvu svim našim dragim Stoèanima, kao i svim ostalim gostima koji su uvelièali ovaj velièanstveni skup. Posebnu zahvalnost upuæujemo Muzeju Hercegovina u Mostaru, i njenom direktoru Zlatku Zvoniæu na odliènoj organizaciji naše promocije u Mostaru.
«STOLAC OD NAJSTARIJIH VREMENA»
Autori knjige dr. Saliha Julimama i Senada Mièijeviæa
Dana, 23.12.2005. godine u petak, u Muzeju Hercegovine u Mostaru sa poèetkom u 19 sati održana je prva promocija knjige «STOLAC od najstarijih vremena» u izdavaštvu Udruženja za razvoj turizma i zaštitu okoline «TROYA» iz Stoca.
Uz prisustvo veæeg broja gostiju, a prije svega naših dragih Stoèana koji su se odazvali u velikom broju i dali svoj doprinos promociji knjige i našeg grada. Sala Muzeja je bila premala da primi sve posjetioce. Mnogi od njih nisu mogli naæi mjesta u sali, te su promociju propratili iz hola Muzeja Hercegovine. Imajuæi u vidu da je u Mostaru u vrijeme održavanja naše promocije bila bogata i sadržajna kulturno-zabavna veèer, sa nizom manifestacija i promocija knjiga i pozorišnih predstava, posjeta našoj promociji je bila iznad oèekivanja.
Promociji su osim Stoèana prisustvovali i mnogi Mostarci, Sarajlije, a bilo je èak i Zenièana koji su radi naše promocije stigli u Mostar.
Uz autore knjige dr. Saliha Julimama i Senada Mièijeviæa, promotori knjige su bili: Enes Ratkušiæ, novinar i književnik iz Stoca, Ibrahim Kajan poznati mostarski književnik te Zlatko Zvoniæ, direktor Muzeja Hercegovine iz Mostara.
Našoj promociji prisustvovali su mnoge TV ekipe i novinari koji su našli veliko interesovanje za promociju prve knjige o Stocu od njegovog postanka. Sve promocije prati i Filmska produkcija «TROYE», koja æe snimati sve promocije naše knjige, a koju æe izdati u DVD i VHS verziji u vidu dokumentarnog filma po završetku svih promocija. Naredna promocija održat æe se u Stocu, prvi vikend iza Nove godine, a slijedeæa promocija, polovinom januara održat æe se u Sarajevu. Krajem januara održat æe se promocija u Zenici, a poèetkom februara održat æe se promocija i u Tuzli.
Zahvaljujemo se na prisustvu svim našim dragim Stoèanima, kao i svim ostalim gostima koji su uvelièali ovaj velièanstveni skup. Posebnu zahvalnost upuæujemo Muzeju Hercegovina u Mostaru, i njenom direktoru Zlatku Zvoniæu na odliènoj organizaciji naše promocije u Mostaru.
Aliđunsko okupljanje kod Zabrđa
Aliđunsko okupljanje kod Zabrđa
23. jan 2013.
Autor: Senad Mičijević
U Bosni i Hercegovini je veoma malo praznika za koje možemo reći da su ukorijenjeni u tradiciju njenih naroda i građana. Prisjetimo se komičnih situacija kad se govori i raspravlja o državnim praznicima koji se trebaju obilježavati u cijeloj zemlji. Duboko vjerujem da dva dana ili praznika imaju vjekovnu tradiciju u ovoj zemlji, te ne bi trebalo biti sukoba mišljenja u vezi s tim da se proglase državnim praznicima. To su Jurjevo (6. maj) i Aliđun (2. avgust).
Oba ova praznika spadaju u vjekovna narodna okupljanja i praznovanja. U prošlosti su bili veoma važni datumi "narodnog kalendara", a sigurno da imaju svoju vrijednost u modernim humanističkim vidovima svijesti. Jurjevo je bilo veoma važno za poljoprivrednike, dok je Aliđun bio više stočarski praznik. Uz Jurjevo možemo povezati i jednu od bitnih seoskih funkcija, a to je težak-baša. On je određivao dan početka oranja, što je bilo veoma bitno za prinos poljoprivrednih proizvoda. Jurjevo je za stočare označavalo početak priprema za odlazak u planinu, na ljetne ispaše - stanove. Aliđun je bio dan kad su se stočari kretali sa viših ka nižim travama i datum do kojeg bi bila završena obnova stočnog fonda, tako da se odmah mogla praviti računica šta i koliko prodati.
U narodu postoji više naziva za Jurjevo, kao Đurđevdan, Jurjev, Erdelez i Rozi Hidr. Nekad je bila praksa da se taj dan okite prozori i vrata zelenim raslinjem i cvijećem. Obilježavanje tog datuma bilo je vidno i kroz kulturu ishrane, tako da su se taj dan kuhala jela koja sadrže što više zelenog povrća. Tradicija Jurjeva zaista bi mogla naći svoju funkcionalnu dimenziju i u modernim, urbanim životnim sredinama. Zašto ovaj dan u našoj zemlji nebi bio dan "Zdrave hrane" i dan posvećen razvijanju ekološke svijesti građana? Mogli bi se organizirati izlasci u prirodu sportskih, planinarskih, ekoloških, izviđačkih, lovačkih i mnogih drugih društava.
Romima je Jurjevo, ili kako ga oni nazivaju Erdelezi, značilo da je vrijeme da krenu na svoja putovanja kojima obezbijeđuju prihode za dolazeću zimu. Inače, kod svih naroda ova dva praznika prate velika narodna okupljanja sa muzikom, jelima, pjesmom i igrom. Tako Jurjev možemo prevesti kao Dan zemlje, a Aliđun kao Veliki dan. Inače, sa nazivom Aliđun ne treba dovoditi ni u kakvu vezu izreku "Do podne Ilija, od podne Alija". Izreka ne govori ni o kakvom konvertitstvu, nego jedino nas može upućivati na sredine gdje su do podne pravoslavni svetkovali kod crkve, a muslimani poslje podne imali teferič. Na Aliđun pravoslavni stanovnci obilježavaju dan sv. Ilije, što je u narodu poznato i kao Ilindan. Jurjevska okupljanja nisu striktno bila na 6. maj nego su se održavala računajući utorke od Jurjeva, pa se govorilo "Četvrti utorak po Jurjevu!" ili "Sedmi utorak po Jurjevu!" Isto možemo reći i za Aliđunska okupljanja. Na ovim skupovima nastojalo se pokazati ko ima ljepše i bogatije rađeno odijelo, naoružanje ili konja. Skupovi su osim ekonomskog interesa koristili i da se ugovore zaruke među mladencima. Način života i ekonomski interesi diktirali su da svadbe budu iza Aliđuna, tako da bi se "našla prinova" prije stočarskih kretanja.
Neki etnolozi tvrde da je svetkovanje Aliđuna kod balkanskih muslimana baština staroslavenske tradicije. Narodni teferiči na Aliđun održavani su često "na kakvim visovima". "Turci u Bosni - piše 1872. godine G. Vuković - na dan našeg Svetog Ilije imaju neku slavu, neko veselje. Oni izlaze na najviša i najveća brda i tamo noće, lože vatre, jedu i piju, puškaraju, Bogu se mole". Među Bošnjacima, kao što smo ranije rekli, postoji više naziva za ovaj dan, kao Jurjevo, Erdelez ili Rozi Hidr.
El-Hizr ili el-Hidr (Zeleni) je među vjernicima cjenjena ličnost iako nije spomenut po imenu u Kur`anu. Identifikovan je od strane komentatora kao drug vjerovjesnika Musaa na njegovim putovanjima, koji je sam sebi obezbjedio besmrtnost otkrićem izvora života. Njegov dan slavi se 6. maja. Hizr je bio i ostao maglovita ličnost i zamišljan je uglavnom kao onaj koji pomaže u iznenadnim nevoljama, naročito putnicima. Djelovanje i koncepcija Hizra bili su istovremeno tako različiti i neodređeni. Simbolizovala ga je proljetna vegetacija.
Širom Bosne i Hercegovine nalazimo mnoga mjesta gdje postoje masovna narodna okupljanja. Okupljanja poput Ajvatovice, Lastavice, Karića, na vrelu Bune, te ona na prostoru olovske, vareške ili tuzlanske općine također su tradicija jurjevskih ili aliđunskih okupljanja. Osjetno je da su ova okupljališta Bošnjaka sve više pod političkim patronatom, što također šteti i remeti njihovu tradicionalnost. Tradiciju treba čuvati, a ne u nedostatku informisanosti pokušavati uvoditi modernije sadržaje. Naprotiv, ako se teži održavanju tradicije, onda treba nastojati ići ka što izvornijim manifestacijama
U prošlosti je bilo istodobnih okupljanja pravoslavnih i muslimana u neposrednoj blizini, ali ipak odvojeno. Takav je, recimo, bio aliđunski dernek kod turbeta Đerzelez Alije u Gerzovu (Mrkonjić Grad). Dok su naprimjer. u Večićima (Mrkonjić Grad) sve tri vjere Aliđun zajedno proslavljale pored tamošnjeg turbeta i u hladu ogromne lipe.
Aliđun se u Fazlagića Kuli kod Gacka među muslimanima oblježavao konjskom trkom i borbom volova. U Gornjem polju kod Nevesinja na Aliđun se okupljao veliki svijet i tu su održavane konjske trke, bacalo se kamena sa ramena i penjalo se uz lojem namazan direk ili skakalo na mijeh. I na Pešteri i Bihoru, u Sandžaku, za razliku od nekih drugih praznika, Aliđun se, na određenim mestima, proslavljao pjesmom i svirkom, a najatraktivnije bile su konjske trke - trke kočija. Ranije su redovni pratioci aliđunskih okupljanja bili pehlivani - hrvači. Za Aliđun možemo reći da su manifestacije kojima se obilježava imale i vojničkih karakteristika. Tokom sušne godine na Aliđun bi se znala upriličiti kišna dova, ali to nije bilo u kontinuitetu.
Na teritoriji stolačke općine poznato aliđunsko okupljanje bilo je na lokalitetu Lokve, na kosi Brijeg, blizu sela Zabrđa (7 km od Stoca).
Još od ilirskih vremena ovi prostori su naseljeni i ovuda je prolazila važna komunikacija. Na trećem kilometru prema Ljubinju, pod selom Dragoviljem, cesta je skretala lijevo i prolazila između brda Vrsnika (k. 516), u narodu se čuje i Dvrsnik, na kojem se nalazi velika prahistorijska gradina, i Graca (k. 570), te sjevernom padinom Vrsnika vodila u Zabrđe.
Sudeći po starinama (tumuli, antičko naselje, stari bunari i više nekropola stećaka), Zabrđe je u prošlosti igralo značajniju ulogu, zahvaljujući prometnoj arteriji i živim vodama ( na kosi Brijeg). Ovdje su nekad bila 72 bunara.
Ovdje u Zabrđu, od kulturno-historijskog nasljeđa, na lokalitetu Zakuk, nalazi se srednjovjekovna nekropola sa 9 sanduka i 1 krstačom. Stećci su dobro očuvani. Postavljeni su u pravcu z-i, u nizovima. Ukrašena su 4 sanduka. Zastupljeni su sljedeći motivi: bordura od kosih paralelica, rozete u kružnim vijencima i štap. Na nekropoli se dobro uočavaju ostaci temelja nekog objekta.
Većina bunareva je zatrpana, nešto nemarom, a nešto odronjavanjem. Uz malo truda, ljubitelja prirode i naše tradicije, dali bi se očistiti i osposobiti da ponovo služe vjekovnoj namjeni. Ne iznenađuje nas nišan u obliku bektašijskog siketa, jer sav ambijent odgovara filozofiji bektašijskog učenja. Također, ova komunikacija je i u osmanskom periodu bila frekventna. Nebi trebali isključiti mogućnost da je upravo na ovoj lokaciji jedno vrijeme bila neka vojna predstraža stolačke tvrđave. Janjičari kao posadnici tvrđave mahom su pripadali bektašijskom redu, tako da su naslijedili tradiciju okupljanja na ovom lokalitetu, dodajući izvjesne islamske elemente. Njihov običaj je bio da se nakon okupljanja na nekom mjestu sve završava zajedničkim učenjem Gulbanka (Gülbanki).
Gulbank je vrsta bektašijskog "hvalospijeva", kojim se hvali blagodat koju su uživali na tom mjestu. Izgovara se jakim uzvcima uz iznenadno podizanje glasa. Prisutni to prate glasnim izgovaranjem: "Allah, Allah." U vlastitim rukopisima posjedujemo više vrsta Gulbanka koji se izgovaraju u raznim prilikama. Kako su njihovi tekstovi rijetkost, kao primjer donosimo Gulbank koji se uči pred vojni pohod ili bitku. U njemu se hvali oružje i hrabrost:
Allah, Allah! Baš uryan, Sine puryan, Kilić al kan. Bu meydanda nice bašlar kesilir hić olmak seran. Eyvallah, Eyvallah Kahrimiz, kilicimiz dušmana zijan. Kulugumuz Padišaha ayan. Učler, Jediler, Krkler. Gulbanki Muhammedi, Nuri Nebi, Keremi Ali, Pirimiz Sultanimiz, Hunkarimiz Hadži Bektaš Veli demine. Devranina diyelim Hu! (Allah, Allah! Gola glava, nutrina gori, prihvati sablju i krv. Na ovom mejdanu mnogo će glava pasti, niko za to ne pita. Ejvallah, ejvallah, naša je pobjeda, a neprijateljev poraz. Ugled je u odanosti i pokornosti sultanu. Trojica, sedmorica, četrdesetorica! Gulbank Muhammedu, svjetlu vjerovjesnika. Za čast hazreti Alije. Naš je duhovni predvodnik (pir), naš sultan, naš vladar hadži Bektaš Veli. Zagrlimo se da uzviknemo Hu!)
Nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, grupa Stočana ponovo je na Aliđun počela izlaziti u Zabrđe i tako nastavila tradiciju okupljanja. Ovaj gest je za pohvalu i trebao bi poraditi na tome da postane godišnje okupljanje Stočana, posebno onih koji žive u dijaspori. Sigurno da bi dovođenjem djece na godišnje okupljanje u Zabrđe uspostavili čvršće međusobne odnose, a djecu bi upoznali sa vrijednostima njihovog zavičaja. Zašto se, naprimjer, baš za Aliđun u Zabrđu ne bi održavao godišnji skup Stočana i stolačke dijaspore? Korist je višestruka. Aliđunsko okupljanje dobra je prilika da se animiraju tradicijske vrijednosti. Tako bi zainteresovani mogli iz Stoca organizirano pješke kretati ka Zabrđu. Oni bi dan prije (u akšam 1. avgusta) dolazili ovdje i uz vatre provodili cijelu noć. Tu bi uz druženje zajednički čekali aliđunsku zoru. Nakon skupa, sve otpatke trebalo bi, naravno, sakupiti i ukloniti sa lokaliteta. Neka aliđunsko okupljanje bude naše zajedničko vraćanje zapostavljenoj tradiciji i izvorište općekorisnih i humanističkih nastojanja.
Neka moto ovog teksta, zato, bude poziv na reafirmaciju ovog okupljanja: Dogodine na Aliđun u Zabrđe.
23. jan 2013.
Autor: Senad Mičijević
U Bosni i Hercegovini je veoma malo praznika za koje možemo reći da su ukorijenjeni u tradiciju njenih naroda i građana. Prisjetimo se komičnih situacija kad se govori i raspravlja o državnim praznicima koji se trebaju obilježavati u cijeloj zemlji. Duboko vjerujem da dva dana ili praznika imaju vjekovnu tradiciju u ovoj zemlji, te ne bi trebalo biti sukoba mišljenja u vezi s tim da se proglase državnim praznicima. To su Jurjevo (6. maj) i Aliđun (2. avgust).
Oba ova praznika spadaju u vjekovna narodna okupljanja i praznovanja. U prošlosti su bili veoma važni datumi "narodnog kalendara", a sigurno da imaju svoju vrijednost u modernim humanističkim vidovima svijesti. Jurjevo je bilo veoma važno za poljoprivrednike, dok je Aliđun bio više stočarski praznik. Uz Jurjevo možemo povezati i jednu od bitnih seoskih funkcija, a to je težak-baša. On je određivao dan početka oranja, što je bilo veoma bitno za prinos poljoprivrednih proizvoda. Jurjevo je za stočare označavalo početak priprema za odlazak u planinu, na ljetne ispaše - stanove. Aliđun je bio dan kad su se stočari kretali sa viših ka nižim travama i datum do kojeg bi bila završena obnova stočnog fonda, tako da se odmah mogla praviti računica šta i koliko prodati.
U narodu postoji više naziva za Jurjevo, kao Đurđevdan, Jurjev, Erdelez i Rozi Hidr. Nekad je bila praksa da se taj dan okite prozori i vrata zelenim raslinjem i cvijećem. Obilježavanje tog datuma bilo je vidno i kroz kulturu ishrane, tako da su se taj dan kuhala jela koja sadrže što više zelenog povrća. Tradicija Jurjeva zaista bi mogla naći svoju funkcionalnu dimenziju i u modernim, urbanim životnim sredinama. Zašto ovaj dan u našoj zemlji nebi bio dan "Zdrave hrane" i dan posvećen razvijanju ekološke svijesti građana? Mogli bi se organizirati izlasci u prirodu sportskih, planinarskih, ekoloških, izviđačkih, lovačkih i mnogih drugih društava.
Romima je Jurjevo, ili kako ga oni nazivaju Erdelezi, značilo da je vrijeme da krenu na svoja putovanja kojima obezbijeđuju prihode za dolazeću zimu. Inače, kod svih naroda ova dva praznika prate velika narodna okupljanja sa muzikom, jelima, pjesmom i igrom. Tako Jurjev možemo prevesti kao Dan zemlje, a Aliđun kao Veliki dan. Inače, sa nazivom Aliđun ne treba dovoditi ni u kakvu vezu izreku "Do podne Ilija, od podne Alija". Izreka ne govori ni o kakvom konvertitstvu, nego jedino nas može upućivati na sredine gdje su do podne pravoslavni svetkovali kod crkve, a muslimani poslje podne imali teferič. Na Aliđun pravoslavni stanovnci obilježavaju dan sv. Ilije, što je u narodu poznato i kao Ilindan. Jurjevska okupljanja nisu striktno bila na 6. maj nego su se održavala računajući utorke od Jurjeva, pa se govorilo "Četvrti utorak po Jurjevu!" ili "Sedmi utorak po Jurjevu!" Isto možemo reći i za Aliđunska okupljanja. Na ovim skupovima nastojalo se pokazati ko ima ljepše i bogatije rađeno odijelo, naoružanje ili konja. Skupovi su osim ekonomskog interesa koristili i da se ugovore zaruke među mladencima. Način života i ekonomski interesi diktirali su da svadbe budu iza Aliđuna, tako da bi se "našla prinova" prije stočarskih kretanja.
Neki etnolozi tvrde da je svetkovanje Aliđuna kod balkanskih muslimana baština staroslavenske tradicije. Narodni teferiči na Aliđun održavani su često "na kakvim visovima". "Turci u Bosni - piše 1872. godine G. Vuković - na dan našeg Svetog Ilije imaju neku slavu, neko veselje. Oni izlaze na najviša i najveća brda i tamo noće, lože vatre, jedu i piju, puškaraju, Bogu se mole". Među Bošnjacima, kao što smo ranije rekli, postoji više naziva za ovaj dan, kao Jurjevo, Erdelez ili Rozi Hidr.
El-Hizr ili el-Hidr (Zeleni) je među vjernicima cjenjena ličnost iako nije spomenut po imenu u Kur`anu. Identifikovan je od strane komentatora kao drug vjerovjesnika Musaa na njegovim putovanjima, koji je sam sebi obezbjedio besmrtnost otkrićem izvora života. Njegov dan slavi se 6. maja. Hizr je bio i ostao maglovita ličnost i zamišljan je uglavnom kao onaj koji pomaže u iznenadnim nevoljama, naročito putnicima. Djelovanje i koncepcija Hizra bili su istovremeno tako različiti i neodređeni. Simbolizovala ga je proljetna vegetacija.
Širom Bosne i Hercegovine nalazimo mnoga mjesta gdje postoje masovna narodna okupljanja. Okupljanja poput Ajvatovice, Lastavice, Karića, na vrelu Bune, te ona na prostoru olovske, vareške ili tuzlanske općine također su tradicija jurjevskih ili aliđunskih okupljanja. Osjetno je da su ova okupljališta Bošnjaka sve više pod političkim patronatom, što također šteti i remeti njihovu tradicionalnost. Tradiciju treba čuvati, a ne u nedostatku informisanosti pokušavati uvoditi modernije sadržaje. Naprotiv, ako se teži održavanju tradicije, onda treba nastojati ići ka što izvornijim manifestacijama
U prošlosti je bilo istodobnih okupljanja pravoslavnih i muslimana u neposrednoj blizini, ali ipak odvojeno. Takav je, recimo, bio aliđunski dernek kod turbeta Đerzelez Alije u Gerzovu (Mrkonjić Grad). Dok su naprimjer. u Večićima (Mrkonjić Grad) sve tri vjere Aliđun zajedno proslavljale pored tamošnjeg turbeta i u hladu ogromne lipe.
Aliđun se u Fazlagića Kuli kod Gacka među muslimanima oblježavao konjskom trkom i borbom volova. U Gornjem polju kod Nevesinja na Aliđun se okupljao veliki svijet i tu su održavane konjske trke, bacalo se kamena sa ramena i penjalo se uz lojem namazan direk ili skakalo na mijeh. I na Pešteri i Bihoru, u Sandžaku, za razliku od nekih drugih praznika, Aliđun se, na određenim mestima, proslavljao pjesmom i svirkom, a najatraktivnije bile su konjske trke - trke kočija. Ranije su redovni pratioci aliđunskih okupljanja bili pehlivani - hrvači. Za Aliđun možemo reći da su manifestacije kojima se obilježava imale i vojničkih karakteristika. Tokom sušne godine na Aliđun bi se znala upriličiti kišna dova, ali to nije bilo u kontinuitetu.
Na teritoriji stolačke općine poznato aliđunsko okupljanje bilo je na lokalitetu Lokve, na kosi Brijeg, blizu sela Zabrđa (7 km od Stoca).
Još od ilirskih vremena ovi prostori su naseljeni i ovuda je prolazila važna komunikacija. Na trećem kilometru prema Ljubinju, pod selom Dragoviljem, cesta je skretala lijevo i prolazila između brda Vrsnika (k. 516), u narodu se čuje i Dvrsnik, na kojem se nalazi velika prahistorijska gradina, i Graca (k. 570), te sjevernom padinom Vrsnika vodila u Zabrđe.
Sudeći po starinama (tumuli, antičko naselje, stari bunari i više nekropola stećaka), Zabrđe je u prošlosti igralo značajniju ulogu, zahvaljujući prometnoj arteriji i živim vodama ( na kosi Brijeg). Ovdje su nekad bila 72 bunara.
Ovdje u Zabrđu, od kulturno-historijskog nasljeđa, na lokalitetu Zakuk, nalazi se srednjovjekovna nekropola sa 9 sanduka i 1 krstačom. Stećci su dobro očuvani. Postavljeni su u pravcu z-i, u nizovima. Ukrašena su 4 sanduka. Zastupljeni su sljedeći motivi: bordura od kosih paralelica, rozete u kružnim vijencima i štap. Na nekropoli se dobro uočavaju ostaci temelja nekog objekta.
Većina bunareva je zatrpana, nešto nemarom, a nešto odronjavanjem. Uz malo truda, ljubitelja prirode i naše tradicije, dali bi se očistiti i osposobiti da ponovo služe vjekovnoj namjeni. Ne iznenađuje nas nišan u obliku bektašijskog siketa, jer sav ambijent odgovara filozofiji bektašijskog učenja. Također, ova komunikacija je i u osmanskom periodu bila frekventna. Nebi trebali isključiti mogućnost da je upravo na ovoj lokaciji jedno vrijeme bila neka vojna predstraža stolačke tvrđave. Janjičari kao posadnici tvrđave mahom su pripadali bektašijskom redu, tako da su naslijedili tradiciju okupljanja na ovom lokalitetu, dodajući izvjesne islamske elemente. Njihov običaj je bio da se nakon okupljanja na nekom mjestu sve završava zajedničkim učenjem Gulbanka (Gülbanki).
Gulbank je vrsta bektašijskog "hvalospijeva", kojim se hvali blagodat koju su uživali na tom mjestu. Izgovara se jakim uzvcima uz iznenadno podizanje glasa. Prisutni to prate glasnim izgovaranjem: "Allah, Allah." U vlastitim rukopisima posjedujemo više vrsta Gulbanka koji se izgovaraju u raznim prilikama. Kako su njihovi tekstovi rijetkost, kao primjer donosimo Gulbank koji se uči pred vojni pohod ili bitku. U njemu se hvali oružje i hrabrost:
Allah, Allah! Baš uryan, Sine puryan, Kilić al kan. Bu meydanda nice bašlar kesilir hić olmak seran. Eyvallah, Eyvallah Kahrimiz, kilicimiz dušmana zijan. Kulugumuz Padišaha ayan. Učler, Jediler, Krkler. Gulbanki Muhammedi, Nuri Nebi, Keremi Ali, Pirimiz Sultanimiz, Hunkarimiz Hadži Bektaš Veli demine. Devranina diyelim Hu! (Allah, Allah! Gola glava, nutrina gori, prihvati sablju i krv. Na ovom mejdanu mnogo će glava pasti, niko za to ne pita. Ejvallah, ejvallah, naša je pobjeda, a neprijateljev poraz. Ugled je u odanosti i pokornosti sultanu. Trojica, sedmorica, četrdesetorica! Gulbank Muhammedu, svjetlu vjerovjesnika. Za čast hazreti Alije. Naš je duhovni predvodnik (pir), naš sultan, naš vladar hadži Bektaš Veli. Zagrlimo se da uzviknemo Hu!)
Nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, grupa Stočana ponovo je na Aliđun počela izlaziti u Zabrđe i tako nastavila tradiciju okupljanja. Ovaj gest je za pohvalu i trebao bi poraditi na tome da postane godišnje okupljanje Stočana, posebno onih koji žive u dijaspori. Sigurno da bi dovođenjem djece na godišnje okupljanje u Zabrđe uspostavili čvršće međusobne odnose, a djecu bi upoznali sa vrijednostima njihovog zavičaja. Zašto se, naprimjer, baš za Aliđun u Zabrđu ne bi održavao godišnji skup Stočana i stolačke dijaspore? Korist je višestruka. Aliđunsko okupljanje dobra je prilika da se animiraju tradicijske vrijednosti. Tako bi zainteresovani mogli iz Stoca organizirano pješke kretati ka Zabrđu. Oni bi dan prije (u akšam 1. avgusta) dolazili ovdje i uz vatre provodili cijelu noć. Tu bi uz druženje zajednički čekali aliđunsku zoru. Nakon skupa, sve otpatke trebalo bi, naravno, sakupiti i ukloniti sa lokaliteta. Neka aliđunsko okupljanje bude naše zajedničko vraćanje zapostavljenoj tradiciji i izvorište općekorisnih i humanističkih nastojanja.
Neka moto ovog teksta, zato, bude poziv na reafirmaciju ovog okupljanja: Dogodine na Aliđun u Zabrđe.
nedjelja, 24. ožujka 2013.
PRESELJENJA NA VJEČNI SVIJET
POVODOM PRESELJENJA NA VJEČNI SVIJET
ŠEJHA SENADA MIČIJEVIĆA
(30. 04. 1960.-21. 03. 2013.)
U četvrtak 21. marta 2013. godine, nakon teške bolesti, u predvečernjim satima, svoju plemenitu dušu ispustio je iskreni Božiji rob, siromah (fekîr), potpuni derviš Senad Mičijević iz Mostara. Ispraćen na Vječni svijet zazivanjima jedinome Gospodaru koja su uz njega upućivali njegovi vjerni prijatelji, u moru tuge ostavio je sve koji su ga poznavali, ili imali Božiju naklonost da makar jednom budu sa njim u društvu.
Duboko pogođeni rastankom s odanim prijateljem, dugogodišnji saputnici derviša Mičijevića svojom šutnjom odražavaju njegov način življenja: zatvorena usta, neumorni um, i čisto srce. Preskromna ali duhom (ruhanijetom) prebogata kućica u kojoj je živio doziva u sjećanje u svim prilikama nasmijano lice dede Senada, i smirene, kao duboka planinska noć mudre, crnomanjaste oči koje su i pored velikoga iskustva u borbi sa vlastitim niskim strastima (mudžâheda) odavale Mičijevićevu bît: i kada bi opravdano „prekoravao“ sagovornika za očiti propust, one bi, ipak, milovale i tješile dušu sagovornika.
Šejh Senad Mičijević rođen je 30. aprila 1960. godine u Mostaru. Od malena vezan za vjeru i tarikat, a podržan hercegovačkim temperamentom, naučio je ne stidjeti se i ne plašiti vlastitoga identiteta. To je i bio razlog pa je često bio predmet uhođenja i ispitivanja. Upitan za to u kasnijim godinama, samo bi odgovorio: „Bilo je to specifično vrijeme...“
Autor je nekoliko knjiga i velikoga broja stručnih i popularnih članaka, uglavnom o tesavvufu i tarikatu, te o općoj povijesti Bosne. Prije preseljenja, posvećen pozivu kojega je ćutio, pripremio je i znanstveno djelo o nastanku, historiji i metodama djelovanja bektašijskog derviškog reda.
Govoreći o tarikatu, skoro da ga je bilo nemoguće čuti a da ne spomene s dubokom koncentracijom rahmetli šejha hadži Beha-efendiju Hadžimejlića. Posebno ga je volio i cijenio, duge razgovore sa njim pažljivo smiještao u svoje srce, a nekada ih i zapisivao na papir.
Sebe je gledao očima hadži Beha-efendije.
Skoro u svim prilikama inicirao bi razgovor o principu i stanju vječne duhovne mladosti (futuvvet), pozivajući se na praksu časnoga ashaba i plemenitog Ehli bejtskog imama Aliju. Posljednja tri dana života na ovome svijetu zapao je u teško fizičko stanje, ali se uporno borio s bolešću da bi, kako kažu njegovi više nego uzorni prijatelji koji su bili sve vrijeme uz njega, „dočekao“ nastup Sultani nevruza, rođendana časnoga Alije, vijesnika duševnoga proljeća, ujedno i prvi dan novoga vida egzistencije.
Po svjedočenju prijatelja, prekidajući bolesničku šutnju davanjem posljednjih savjeta onima koji su u potrebi, završavao bi: „Moje su usne sada zapačaćene, ono što govorim ne čuje se...“ No, u posljednjim časovima, kako kažu, usne su ga „izdale“ i u povremenim teškim izdisajima skoro sasvim se jasno čulo: „Elhamdulillah“ – dragome Bogu neka je vječna hvala.
Smrt je doživljavao kao slast (lezet), insistirajući i u tim teškim časovima na ljepotama futuvveta, srcem, nesumnjivo, izgovarajući kajde:
Valja ići na ahiret
da probamo taj lezet
ostavi nam hidajet
baba šejh Behaj.
Garib Senad nemiran
u turbetu traži derman
pogledaj ga, ej sultan
baba šejh Behaj.
(Senad Mičijević, Tekija u Živčićima, str. 58.)
Dženaza prof. Senadu Mičijeviću klanjana je po vasijetu u subotu, 23. marta 2013. godine, na mezaru Sutina u Mostaru, u 17:15 h.
Mahsuz selam, aški nijaz – Hu!
ŠEJHA SENADA MIČIJEVIĆA
(30. 04. 1960.-21. 03. 2013.)
U četvrtak 21. marta 2013. godine, nakon teške bolesti, u predvečernjim satima, svoju plemenitu dušu ispustio je iskreni Božiji rob, siromah (fekîr), potpuni derviš Senad Mičijević iz Mostara. Ispraćen na Vječni svijet zazivanjima jedinome Gospodaru koja su uz njega upućivali njegovi vjerni prijatelji, u moru tuge ostavio je sve koji su ga poznavali, ili imali Božiju naklonost da makar jednom budu sa njim u društvu.
Duboko pogođeni rastankom s odanim prijateljem, dugogodišnji saputnici derviša Mičijevića svojom šutnjom odražavaju njegov način življenja: zatvorena usta, neumorni um, i čisto srce. Preskromna ali duhom (ruhanijetom) prebogata kućica u kojoj je živio doziva u sjećanje u svim prilikama nasmijano lice dede Senada, i smirene, kao duboka planinska noć mudre, crnomanjaste oči koje su i pored velikoga iskustva u borbi sa vlastitim niskim strastima (mudžâheda) odavale Mičijevićevu bît: i kada bi opravdano „prekoravao“ sagovornika za očiti propust, one bi, ipak, milovale i tješile dušu sagovornika.
Šejh Senad Mičijević rođen je 30. aprila 1960. godine u Mostaru. Od malena vezan za vjeru i tarikat, a podržan hercegovačkim temperamentom, naučio je ne stidjeti se i ne plašiti vlastitoga identiteta. To je i bio razlog pa je često bio predmet uhođenja i ispitivanja. Upitan za to u kasnijim godinama, samo bi odgovorio: „Bilo je to specifično vrijeme...“
Autor je nekoliko knjiga i velikoga broja stručnih i popularnih članaka, uglavnom o tesavvufu i tarikatu, te o općoj povijesti Bosne. Prije preseljenja, posvećen pozivu kojega je ćutio, pripremio je i znanstveno djelo o nastanku, historiji i metodama djelovanja bektašijskog derviškog reda.
Govoreći o tarikatu, skoro da ga je bilo nemoguće čuti a da ne spomene s dubokom koncentracijom rahmetli šejha hadži Beha-efendiju Hadžimejlića. Posebno ga je volio i cijenio, duge razgovore sa njim pažljivo smiještao u svoje srce, a nekada ih i zapisivao na papir.
Sebe je gledao očima hadži Beha-efendije.
Skoro u svim prilikama inicirao bi razgovor o principu i stanju vječne duhovne mladosti (futuvvet), pozivajući se na praksu časnoga ashaba i plemenitog Ehli bejtskog imama Aliju. Posljednja tri dana života na ovome svijetu zapao je u teško fizičko stanje, ali se uporno borio s bolešću da bi, kako kažu njegovi više nego uzorni prijatelji koji su bili sve vrijeme uz njega, „dočekao“ nastup Sultani nevruza, rođendana časnoga Alije, vijesnika duševnoga proljeća, ujedno i prvi dan novoga vida egzistencije.
Po svjedočenju prijatelja, prekidajući bolesničku šutnju davanjem posljednjih savjeta onima koji su u potrebi, završavao bi: „Moje su usne sada zapačaćene, ono što govorim ne čuje se...“ No, u posljednjim časovima, kako kažu, usne su ga „izdale“ i u povremenim teškim izdisajima skoro sasvim se jasno čulo: „Elhamdulillah“ – dragome Bogu neka je vječna hvala.
Smrt je doživljavao kao slast (lezet), insistirajući i u tim teškim časovima na ljepotama futuvveta, srcem, nesumnjivo, izgovarajući kajde:
Valja ići na ahiret
da probamo taj lezet
ostavi nam hidajet
baba šejh Behaj.
Garib Senad nemiran
u turbetu traži derman
pogledaj ga, ej sultan
baba šejh Behaj.
(Senad Mičijević, Tekija u Živčićima, str. 58.)
Dženaza prof. Senadu Mičijeviću klanjana je po vasijetu u subotu, 23. marta 2013. godine, na mezaru Sutina u Mostaru, u 17:15 h.
Mahsuz selam, aški nijaz – Hu!
Tekija i turbe u Blagaju kod Mostara
Uz samo vrelo rijeke Bune podigle su bektašije-janjičari prvu zaviju (tekiju). Također i uz ovu tekiju veže se ime Sari Saltuka i vjekovima je bila praksa da se u njezinoj blizini kolju kurbani. Zavija je bila skromnih dimenzija i građena od nekvalitetnog materijala. Izgrađena je oko 1470. godine. Razvojem Blagaja i unaprjeđenjem trgovine i zanatstva, mala zavija nije više mogla udovoljavati obavezama, koje su joj pripadale. Karavanski put koji prolazi kroz Blagaj nameće potrebu proširenja ovog kompleksa. Krajem 15. vijeka podiže se novi “moderniji i funkcionalniji” objekt zidan kamenom i pokriven pločom. Zajednica bektašijskih derviša-neženja (bekjara) proširila je plato, podzidala korito rijeke Bune, utvrdila cijeli ambijent zidom i kapijom. Dograđeni su ahari, hambari, mlin, kovačnica i stupa. Ovako upotpunjen kompleks, dobio je pravo zvati se tekijom. Tekija je izvršila ogroman utjecaj na okolno stanovništvo, gdje se tragovi bektašija mogu vidjeti na folklornim i običajnim elementima u ovom kraju. Krajem 16. vijeka blagajske bektašije slabe, a jača uticaj halvetijskog reda.[62] Tekije i turbeta uz koje se veže ime Sari Saltuka, osim onih u Ohridu, Dobrudži, Babadagu, u Anadoliji i na Balkanu postoji i mnogo makama koji se nalaze u Tundželi – Hozat, Akoren koju, Dijarbakir – Kent Merkezi, Magzit Ovadžik, Ajridža, Peć – Kosovo, Bivania – Švedska, Pezevina – Bohemija, Moskva, Kaligra, u Grčkoj i Albaniji.
“Bosanski etnološki riječnik”
U Bosanskom kulturnom centru promovisan je “Bosanski etnološki riječnik” autora Senada Mičijevića. Promotori knjige bili su dr. Elvir Musić, profesor perzijskog jezika i književnosti i tuzlanski pisac Sadik Ibrahimović. Prema riječima autora Senada Mičijevića riječnik je nastao spontano i bavi se izučavanjem duhovnog Bosanaca i Hercegovaca te predstavlja prvjenac u BiH. - Skupljanje građe, za riječnik koji ima 330 strana, trajalo je oko dvije godine. S obzirom da do sada niko nije pisao etnološki rječnik koji je sažet od 25 hiljada pojmova sam proces nastanka predstavljao mi je veliki izazov. U narednom periodu imam u planu napisati još jedan riječnik, za sada sve zavisi od izvora informacija – rekao je Senad Mičijević. - Rječnik u sebi sadrži i čuva riječi i termine koje mnogi od nas danas ne znaju šta znače. Moramo pronači, njegovati i očuvati svoj jezik a njegov bitan segment je sažet u «Bosanskom etnološkom rječniku» Senada Mičijevića – rekao je dr.Elvir Musić. Tuzlanski pisac Sadik Ibrahimović ističe da je rječnik vrijedno izdanje, kapitalno za baštinu Bosne i Hercegovine. „Usuđujem se reći da je riječ o endemskom rukopisu koji nema svog premca“, kazao je Ibrahimović. 
Intervju u casopisu Dani objavljeno , 1. oktobar / listopad 1999.
Interviju iz dana U postojecoj konfuziji cinjenica vezanih ne samo za proslost Bosne nego i duhovnu stvarnost sadasnjeg trenutka, dervisi nude jedan karakteristican pogled. Snagu tom pogledu daje i specificna pozicija svojevrsne distance od direktnog uticaja na drustvena, odnosno politicka zbivanja. Razlog je to, ujedno, i za razgovor sa Senadom Micijevicem, jednim od najboljih poznavalaca derviskog ucenja i historijata tarikata u Hercegovini, koji je imao priliku da kontaktira sa preko osamdeset sejhova starije generacije sa prostora bivse Jugoslavije Razgovarao: Enes RATKUSIC DANI: Pocinje li, gospodine Micijevicu, dekadenca tarikata sa padom Bosne, odnosno ulaskom Austro-Ugarske u nasu zemlju? MICIJEVIC: Poznato je kakvu su ulogu dervisi imali kad je otpor dolasku Austro-Ugarske u pitanju. Jedan broj sejhova je, po ulasku austrougarske vojske, morao napustiti Bosnu. S druge strane, nasi studenti koji su bili na skolovanju u Darul-Fununu u Stambolu nisu mogli da se vrate u zemlju, nego su se zadrzali u predjelima gdje se osmanska vlast zadrzala, pretezno na Kosovu, Makedoniji i jedan dio u Albaniji. Kasnije ce tarikat oslabiti i u samoj Turskoj, nakon reformi Kemala Atatürka. O drugim zemljama, u kojima su postojece vlasti prema dervisima bile jos rigoroznije i represivnije, da ne govorim. U Bosni su stvari tekle na sljedeci nacin: Austrija, po dolasku u Bosnu, formira Islamsku zajednicu, odvojenu od stambolskog halife, podarujuci joj status autokefalnosti. Sa ortodoksnom ulemom, Islamska zajednica postaje usko vezana za politicki sistem Austro-Ugarske kao i sisteme koji ce kasnije doci. Sva njezina djelatnost bila je dodvoriti se i udovoljiti vlastima. Kao protuuslugu vlast je dopustala hodzama da nesmetano krcme vakufe. Kako su tekije imale bogate vakufe, hodze su bacile oko i na to. Poceo je tihi rat. Dzamijske minbere pretvorene su u punktove gdje se je uglavnom vazilo protiv dervisa i lijeku od mujasila. Vjera, narod, drzava i druge bitne cinjenice ostajale su izvan interesovanja uleme. Ta nemarnost nas je kostala da nikada nismo saznali koliko je ljudi, recimo, odselilo za Tursku, ili da ni dan-danas ne znamo zrtve Drugog svjetskog rata. Islamska zajednica nikada nije imala stvarnog uvida u evidenciju vjernicke populacije ili dzematske pripadnosti. Njoj je ostavljeno da se bavi eksploatacijom vakufa, i tako je do dana danasnjeg. Negativan stav prema dervisima i tekijama jos vise je produbio seoski socioloski profil hodze, licnosti bez istancanog osjecaja za drustvo u njegovoj mnogostrukosti. Zasto je Turska carevina imala jaku ulemu? To se danas niko ne pita. A to iskustvo bi nam zapravo bilo od najvise koristi. Ja cu se vratiti na kur'ansko uvazavanje ljudskih razlicitosti, koje neki osporavaju. Genetika je Boziji odabir. Ludost je reci da smo na tom i tom polju svi isti. "Iste nas je Bog stvorio", stav je cije se znacenje maksimalno zloupotrebljava. Ne moze se za hatur babi biti slikar ili operski pjevac. Ako dijete ima sklonost prema mehanici, onda treba da se obrazuje u tom pravcu. Anatomski nas je Allah dz.s. stvorio iste, ali nam je odabrao gen i preko tog gena nam propisao nafaku. Ako mi tu, voljom svojom, pokusamo pruziti otpor, u smislu nekakve prekvalifikacije, onda nastupa haos. Obrazovni sistem se u Osmanskoj carevini zasnivao na halki. Na osnovu melodicnog glasa ljudi su usmjeravani na izucavanje hifza, kao karije, odnosno ucaci Kur'ana. Dobri retoricari bili su usmjeravani za hatibe i vaize. Pedagoska sklonost prema djeci radjala je mualime ili vjeroucitelje. Sve je to stvaralo jednu snagu islamskoj duhovnosti, dok je na nasim prostorima zadnjih sedamdeset godina 95 posto svrsenika medrese iz nasih seoskih mjesta, bez ikakve porodicne tradicije za vjerskim zvanjem, zavrsavalo medrese. Takav odabir ljudi koji su se pitali proizvodio je male diktatore, tako da do Selimoskog nikada reis nije mogao biti Albanac, Turcin, Rom ili Makedonac. Ne trebam posebno naglasavati da takvo ponasanje u islamskom ucenju nema uporista. DANI: Koliko je to odsustvo interesa za istinskim problemima uticalo na danasnju poplavu razlicitih vidjenja i interpretacija islamskog ucenja, sto se u Bosni jasno osjeca? MICIJEVIC: Prirodno je da postoji duhovno siromastvo kod veceg broja pripadnika naseg naroda. Partizanstina je ucinila svoje. Ali je tuzno da hodze i onaj ostatak duhovnosti hoce dokusuriti. Dokaz njihovog duhovnog siromastva jeste postojanje raznih interesnih struja u Islamskoj zajednici. Podatak da preko 25 samoubistava u posljednjih nekoliko mjeseci na podrucju Sarajevskog kantona nije alarmirao Islamsku zajednicu, dovoljno govori. Njihova nezainteresiranost za duhovne potrebe naroda stvorila je fantasticne prilike za prodor kojekakvih sekti, Hare Krisna, Jehovini svjedoci, babaije, behaije, vehabije itd., kao i pojavu laznih sejhova, mesija, spasitelja, vizionara... Presutnim odobrenjem neke cak djeluju i pod okriljem pojedinaca iz Islamske zajednice. DANI: Zbog cega vehabije dozivljavate kao sektu? MICIJEVIC: Vehabizam je ideolosko-politicka grupacija koja se veze za ucenje Abdul Vehaba, koji je djelovao u 18. vijeku. To je drzavna ideologija Saudijske Arabije, ciji je cilj sluzenje interesima porodici Ibn Sauda. Ta porodica, na bazi vlastite ideologije, ulaze enormne svote novca u profiliranje muslimana. Njihov konacni cilj je da u raznim zemljama stvore infrastrukturu koja bi jednog dana, iz te kraljevske porodice, izabrala halifu svih muslimana svijeta. Neuspjeli pokusaj bio je 1930. godine, kada je kralj Abdul Aziz imao velike aspiracije da bude halifa na sveislamskom kongresu u Kudusu. Vehabije se u svom ucenju pozivaju na jednu kontraverznu licnost, Ibn Tejmiju. On je doslovno tumacio Kur'an, tako da je jednom u Damasku izjavio: "Bog silazi s nebesa na zemlju onako kako ja sad silazim dolje", i sisao je niz stepenice minbere. Radi ilustracije navest cu jos jedan primjer sirovog pristupa islamu, karakteristicnog za vehabijsko ucenje. Abdullah bin Baz, rektor Islamskog univerziteta u Medini, izdao je sezdesetih godina ovog stoljeca fetvu da svakoga ko tvrdi da se Zemlja okrece oko Sunca treba proglasiti krivovjernim, sto znaci pogubiti. Nema islamskog ucenjaka niti autoriteta kojega vehabije nisu proglasile kjafirom. Vjera, medjutim, nije suhi postulat, bez dubinskog dozivljaja, koji oni negiraju, te se cak i represivno odnose prema svakom ko emotivno dozivljava vjeru, sto je vidljivo prilikom hadza. Islamski autoriteti smatraju da su Meka i Medina okupirane jer se u njima zagovara i silom trazi primjenjivanje ucenja vehabijske sekte. Prilikom hadza, naprimjer, ni jednom alimu nije dozvoljeno da vazi. Postoje drzavni vaizi, govornici, koji onda budu prevodjeni na nacionalne jezike. Cak se i muftijama, kao priznatim autoritetima, cija je rijec fetva, brani da na hadzu vaze. Da bi znali procijeniti uticaj u stranim zemljama, ideolozi sekte vrse markiranje svojih sljedbenika brijanjem brkova, podvijanjem pantalona i zakrabuljivanjem zena. U Bosni stvaraju vlastitu infrastrukturu dzamija, u kojima se zagovara i provodi ideologija sekte, s ciljem da se jednog dana osnuje zasebna vjerska zajednica. Sljedbenici sekte mahom se regrutiraju iz reda asocijalnih porodica. Veoma cesto su to ljudi sa izrazenim kompleksima, skloni da preko podanistva profiliraju nekakvu vlastitu originalnost i prepoznatljivost. Pogledajte samo sta su uradili od hadza, kao islamske obaveze. DANI: Na sta konkretno mislite? MICIJEVIC: Mi smo hadz dozivljavali na poseban, usudjujem se reci, ispravan nacin. Zasto? Nasi ljudi su na hadz isli kad zavrse sve svoje obaveze. Nije, uostalom, hadz slucajno peta obaveza. Ovi su sve poremetili. Ljudi s prvog idu na peti sart. Prosle godine primao vitre, dakle milostinju, ove otisao na hadz jer mu je to neko drugi platio. Nasi stari bez razloga nisu govorili da nema hadza iz tudjeg mala. Ne moze drugi tvoje obaveze preuzimati. Doci cemo, ako se ovako nastavi, da neko umjesto nas i namaz obavlja. Zamisli da ja sad kazem: hajde majko, kad si besposlena, klanjaj koji vakat za mene. Na sta bi to licilo? Kad smo vec kod vehabija, moram naglasiti jos nesto, u javnosti manje poznato. Oni zenski orgazam smatraju grijehom. Imamo cak, ovdje u Bosni, i pojavu obrezivanja zena. Ljekari znaju za te pojave, ali mi nije jasno zbog cega sute. Vidite, gdje su muslimani vijekovima zivjeli izmijesani sa drugim vjerama, pojavom vehabijskih misionara dolazi do krvavih obracuna, pa cak i medju samim pripadnicima islama. Jasno je da pet ljudi sa muslimanskim imenima moze napraviti belaj u koji se, po prirodi stvari, uvuce citava populacija. Njihova minorna pojava tokom rata u Bosni razlog je da nam je, gdje god krenemo, potrebna viza. Na carinama pregled traje dugo. Bosanski muslimani su svugdje izlozeni maltretiranju. Takvih problema nemaju Srbi i Hrvati. Mi placamo cijenu sacice tih "mudzahida". Eto, to je problem u ovoj zemlji koji niko ne pokusava ni sagledati, a on ce biti izvoriste nasih problema u narednih trideset do pedeset godina. Jednostavno, kao gradjanin BiH, te musliman, nigdje necete biti dobrodosli. Iscrpljivat ce nas dokazivanje da nismo skloni terorizmu, a to ce zaustaviti i povratak gradjana u zemlju. DANI: Spomenuli ste i lazne sejhove. Zar tarikat nije imun na takve pojave? MICIJEVIC: Izmijenjene drustvene prilike dovele su do enormnog sticanja vjerskih zvanja i znanja koja u sebi ne nose kvalitet i kontinuitet. Tako je doslo i do krize unutar tarikatskog ucenja. Svaki hodza, kad ne moze da provodi samovolju u okrilju Islamske zajednice, odmece se i proglasava sejhom. Cim mu postane tijesno u Islamskoj zajednici, eto ga u dervise. Ali ne da bude dervis, nego odmah sejh. Veoma lahko ih je identificirati. Njihovi muhabeti ograniceni su na ilmihalske pojmove. Cim ih nesto upitate iz domena tarikata, vjesto vas retoricki vracaju na segment Serijata. Lijececi vlastite komplekse, ti lazni sejhovi, sitne sicardzije, ekonomski eksploatisu mlade dervise. Jedan od tih laznih sejhova je napravio sejhovski tadj (kapu) sa dvanaest dijelova. Tako hoda po masovnim skupovima i predstavlja se kao sejh a da uopce nije svjestan koju tarikatsku oznaku je stavio na glavu. Drugi daje intervjue kako je on novi mesija i da ce u BiH, zahvaljujuci njegovim dovama i idejama, ovladati mir i sloga. Moram reci da su Zenica i Sarajevo leglo raznih laznih tarikatskih sejhova. Po tarikatskom ucenju, oni su karandjolozi - oni koji zavode ciste duse, zeljne znanja. Neki su se proglasili za sejhove samo da bi mogli praviti zapise, i to rade bez izuna, kupujuci kitabe, prepisuju i varaju svijet. Znam ih nekoliko cija noga do 1992. godine nikad nije krocila u tekiju, a danas ih neuka masa naziva sejhovima. Toliko su se sa tim sazivjeli da ih je tesko razuvjeriti da neznanje serviraju pod tarikatske dubine vjere. Oni se mahom pozivaju na nase umrle duhovne kapacitete, kao sto su rahmetli Halid ef. Salihagic, koji nikad nikom nije dao hilafet, hadzi Behaudin ef. Hadzimejlic, koji je u BiH u sejhove proizveo samo tri covjeka. Sva trojica su umrla, a znam da je ostavio i dva hilafeta, bez obavljenog merasima (javnog proizvodjenja). Ti ljudi nisu sejhovi, ali je amanet kod njih, i njihovo je da cekaju. DANI: Kosi li se probadanje sabljama, sto je, takodjer, sastavni dio derviskih skupova, sa islamom, ili taj cin ima svoje uporiste u Kur'anu? MICIJEVIC: Taj cin se temelji na 25. ajetu sure Hadid (zeljezo), i nema veze sa magijom ili hipnozom. To je stvarni cin, gdje se, preko fizicke konstrukcije dervisa, vidi Allahova moc. Nema krvi, bola, infekcije, sto bi se, po prirodi stvari i sa medicinskog gledista, kao nuspojava moralo pojaviti. Taj cin ne sluzi da bi se nadmetali, nego je iskljucivo dokaz Allahove moci, i obavlja se u uskim krugovima, povodom posebnih, mubarek-noci. Odluku o idzrahu donosi sejh spontano. DANI: Dervisi upraznjavaju i odredjene umjetnicke forme prema kojima ortodoksna ulema gaji poseban animozitet, naglasavajuci kako je to protivno islamu. MICIJEVIC: Ne odredjene, nego gotovo sve umjetnicke forme. Tekije nisu samo objekti u kojima se izucava vjera i klasicni ibadetski odnos prema Bogu. U njima se razvijala i tekijska knjizevnost i umjetnost. Poznajemo pisce ilahija i kasida. Biografije pisaca ilahija i kasida jasno pokazuju njihovu pripadnost nekom od derviskih redova. Tekijska muzika je udarila temelje horskom pjevanju, orkestrima, dok su tjelesni pokreti u zikiru bili preteca danasnjem baletu. U tarikatu, ti pokreti imaju simboliku priblizavanja Bogu. U danasnje vrijeme kojekakvi stihoklepci i estradni pjevaci interpretiraju nesto sto bi se trebalo zvati ilahijom ili kasidom. Posljednjih godina dobili smo turbo, folk i heavy metal stilove izvodjenja ilahije. Ilahije imaju svoju originalnu intonaciju, koja je nekad stara i koji vijek. Izbacuju se sah-bejtovi u kojima se spominje autor, cesto puta mijenja tekst, gubeci tako na originalnosti. Prisutan je i plagijat. Primjer za to je kasida Sidji, najdrazi. Ona je spjevana u skopskom naselju Sutka, a autor je jedna djevojka po imenu Djan Sever, vrsni interpretator i tekstopisac romskih i turskih pjesama, kao i vjerske poezije. Sve to ima svoju osnovu u Kur'anu i sunnetu, i nije uopce diskutabilno da li je to u suprotnosti sa islamskim nacelima. Tu za nas nema dileme. Ko sumnja, neka se malo vise bavi izucavanjem Kur'ana i zivotom Bozijeg poslanika. Problem je u tome sto se u svim sferama pokusava izvrsiti arabizacija muslimana pod firmom islamizacije. To je vidljivo, ne samo u nacinu ibadeta nego i unutar filozofije, arhitekture, cjelokupne duhovne nadgradnje, jednom rijeci. DANI: Mozete li Vase tvrdnje potkrijepiti konkretnim primjerima? MICIJEVIC: Pogledajte samo kako, u reziji Visokog saudijskog komiteta, tece obnova nasih porusenih dzamija. To je vandalski odnos prema umjetnosti. Sta znaci prekreciti arabeske, sto oni kao uvjet postavljaju da bi obnovili dzamiju? S nekoliko kanti "Jupola" oni zapravo unistavaju citavu jednu tradiciju islamske ornamentike koja je krasila sve nase dzamije. Zavirite unutar dzamija, takodjer cete se iznenaditi. Mi nikada nismo imali problem sa odrzavanjem dzamija, cak ni kada su one bukvalno bile prazne. Prostirke je uvijek bilo dovoljno, ali bez isticanja darodavca. Ovi, medjutim, na svaku uvakufljenu stvar lijepe etiketu: donacija Visokog saudijskog komiteta. Kur'an je jasan: dijelite i javno i tajno, ali vam je bolje da to cinite tajno. Pa hadis, sto daje desna da ne zna lijeva. Dakle, nema hvalisanja kad se daje za opce dobro. U hajru je dozvoljeno nadmetanje, ali ne i isticanje. Ali, najveci problem je u nama. Radi to malo donacija nas covjek se ponasa neprimjereno cinjenici da mi islam bastinimo vec polovinu milenija. Pogledajte sta rade izdavaci. Stampa se masa djela bez ikakve vrijednosti, te ibn ovaj te ibn onaj. Nemam nista protiv, ali ako mi jos nemamo djela glasovitog Mostarca Mustafe Ejupovica, poznatijeg kao sejh Juje, na bosanskom jeziku, onda je ponasanje nasih prevodilaca i izdavaca jedan ekstremni vid kulturnog podanistva. Samo cu recenom dodati jednu cinjenicu. Zelite li na Sorboni zavrsiti orijentalistiku, morate prostudirati cetiri djela sejh Juje, koja spadaju u obaveznu literaturu, a nasim prevodiocima, eto, jos nije interesantan! DANI: Iz Vasih dosadasnjih odgovora jasno je da dervisi nisu ljudi uronjeni iskljucivo u meditaciju i klasican ibadet. Njihov krug interesovanja je daleko siri. Vjerovatno ni aktuelni politicki trenutak nije izvan Vasih zanimanja i analiza. Da li je to tacno i mozete li u najkracem ocijeniti sadasnji politicki trenutak i ono sto mu je prethodilo? MICIJEVIC: Kao avangarda, dervisi su uvijek izrazavali veliku zainteresiranost za ocuvanje vjere i patriotskih osjecanja. Malo je dervisa napustilo BiH i otislo u izbjeglistvo. Najveci problem je u tome sto vlast jos uvijek nije u rukama onih koji bastine bosanski duh i drzavotvornu ideju. Previse je kalkulanata u oficijelnim vlastima. Ipak, moramo znati da se drzava ne pravi za dvije-tri godine. Mislim da se, pored zivih azdaha, previse lupa po Aliji. U Bosni, i ne samo u Bosni, moramo utemeljiti osnove pune nacionalne i svake druge ravnopravnosti. Ne mislim ovdje samo na Bosnjake, Srbe i Hrvate nego i pripadnike svih drugih naroda. Mi smo donedavno govorili o progonu Albanaca sa Kosova. Ja nisam cuo da neko govori o progonu Roma, koji cine veliki dio tamosnje populacije, veci nego sto misle i najobavjesteniji. Jednom uglednom medjunarodnom funkcioneru rekao sam da Sadako Ogata ne zna koliko na Kosovu ima Roma. A zasto ne zna? Romi su svugdje izlozeni asimilaciji vecinskog stanovnistva. Za mnoge od njih drustvo prvi put sazna kad nekoga uhvati policija, da se nasalim, ali je tako. Cak i ovdje prema njima postoji odredjena nesvjesna diskriminacija. U Mostaru ni jedan Rom pripadnik Armije BiH nije dobio niti kredit niti plac za izgradnju kuce. Kad su u pitanju njihove kulturne potrebe, tu se je, takodjer, ili inertno ili gluho. Islamska zajednica je totalno nezainteresirana za njihove vjerske potrebe, mada ce im uvijek naplatiti usluge koje oni traze od istih. Nema demokratske Bosne bez ljudskih prava tog malog naroda. Ali ni demokratske Evrope, moram to naglasiti. Zasto ovo kazem? Ne bastini Evropa ni izdaleka postovanje ljudskih prava, kako bi se to na osnovu deklarativne galame moglo zakljuciti. Navest cu samo jedan primjer: drzava Izrael je napravljena na racun arapskih teritorija, zato sto su Jevreji najveci stradalnici u Drugom svjetskom ratu. Romi, medjutim, kao drugi najveci stradalnici nisu ostvarili pravo na teritoriju. Zasto taj svijet, recimo, na tromedji Francuske, Svajcarske i Italije nije napravio ciganjsku drzavu kad o postovanju prava toliko govori. Mi u Bosni smo, po tom pitanju, bili perjanica u Evropi i red nam je da tu tradiciju i odrzimo. DANI: Vi ste clan Opcinskog vijeca mostarske opcine Stari Grad. Na neki nacin ste, dakle, i u politici. Kakvo je Vase misljenje o Orucevicu? MICIJEVIC: Mislim da je mlad i perspektivan. Svako njegovo pomjeranje iz Mostara je ventil za masu aspiranata za njegovo mjesto. Ali nesumnjivo je da radi dobra Grada i cijele regije od sebe mora ostraniti sahanolisce, jer sile mraka ne miruju. Ja ga vec vidim kao buduceg clana Predsjednistva zemlje. DANI: Dervisi se mnogo bave prosloscu, nije im strano da razmisljaju o sadasnjosti. Koliko su Vasa razmisljanja usmjerena na buducnost? Ovdje mislim na pravu inflaciju raznih prorocanstava, predskazanja o smaku svijeta itd. Priblizavamo li se tom danu? MICIJEVIC: Pazite, bez obzira na politicka opredjeljenja, nacionalnost ili konfesionalnu pripadnost, medju naucnicima postoji konsenzus da je zivot na zemlji ugrozen i da je kataklizma realnost sa kojom nam se valja suociti. Dakle, alameti, odnosno predznaci kraja svijeta su tu. Ozonske rupe, neizljecive bolesti, zagadjivanje pitkih voda, smanjenje kiseonika u atmosferi itd., da ne nabrajam. Sve su to, medjutim, u islamskoj predaji, vec najavljeni alameti. U nasoj tradiciji prenosi se da ce zene bacati vlastitu djecu u potrazi za vodom. Trebam li danas posebno dokazivati koliko su nase rijeke vec zagadjene. Cetrdeset godina prije Sudnjeg dana pcela se nece rojiti. Jeste, pcela je zaista ekoloski filter. Svjedoci smo da se prostor njenog egzistiranja stalno suzava. Ali, ne mogu o tome govoriti ni polupismene hodze niti nekakve babetine gatare, ljudi kojima se nesto pricinjava i otkriva, jer i to je jedan od predznaka kraja. Mislim, naravno, na pojavu laznih mesija, vizionara, o cemu sam vec govorio. Analize treba prepustiti strucnjacima. Samo trun sapunice, dakle, moze sve pokvariti. S druge strane, rasireno je i razumijevanje Sudnjeg dana u duhu krscanske dogme o apokalipsi, koja nije nista drugo do materijalizacija momenta velike katastrofe. Covjek po svojoj prirodi negativiteta ide tome, u to nema sumnje. Medjutim, to primicanje kraju odvijat ce se etapno, jer je Allah u svojoj sustini Milostiv i Samilostan, pa ce i taj cin biti u duhu ova dva Njegova lijepa imena. Bog nam ne priprema nikakvu katastrofu, nego mi srljamo u propast, jer smo se otudjili od Njegovih naredbi. Uzmimo samo hadis koji preporucuje sadnju drveta u samom momentu Kijametskog dana. Time se jasno rusi onaj egoisticki princip koji karakterizira covjeka moderne civilizacije, za koga bi to bio besmislen cin. Jer, zbog cega bi ga u tom trenutku sadio ako njegove plodove nece sabirati. To je taj egoisticki princip, kojeg islam potire, i na kome se moze izgraditi internacionalno razumljiv ekoloski koncept odnosa spram prirode. Losi medjuljudski odnosi, zelja za dominacijom i diskriminacijom, katastrofalan odnos prema ambijentu u kome nas je On stvorio, uzasi su sa kojima zivimo, i sto je najgore, uzasi su bez kojih mi, jednostavno, vise ne znamo zivjeti. Alameta, dakle, imamo da se tom trenutku priblizavamo, ali jedan dan kod Allaha je kao nasih pedeset hiljada godina, zbog cega je apsurdno govoriti o terminu kraja svijeta. S druge strane, za nas dervise je nezahvalno govoriti ono o cemu samo Bog zna. Dovoljno je ono Njegovo "Budi" pa da se to ovog trenutka dogodi. n Dervis je perzijska rijec, u prijevodu: onaj koji nema nista, dakle, siromah. Kako je, prema kur'anskom tumacenju, Allah dz.s. vlasnik svega, "nebesa i zemlje", ljudi predstavljaju samo privremene korisnike onoga cime raspolazu. Dusa se u casu smrti vraca svom Gospodaru, tijelo se vraca u prvobitnu materiju od koje je stvoreno, dakle, zemlju, imetak nasljedjuju djeca, odnosno sljedeca generacija, ali i ona kao privremeni korisnik. Svaki covjek je, slijedeci logiku takvog stajalista, u sustini, siromah. Drugo je pitanje da li je on te cinjenice svjestan ili nije, jer je to vec spoznajno pitanje. Dervisko ucenje utemeljuje Muhammed a.s. prilikom oprosnog hadza u mjestu Gaderi Hum. Ucenje je utemeljeno na bazi uvazavanja razlicitosti mentalnog sklopa pojedinca, na osnovu cega je i precizno definirano njegovo ponasanje i uloga u zajednici. Ovaj dogadjaj kod nas se prenosio u usmenoj tradiciji. O njemu u analima Gazi Husrev-begove biblioteke postoje pismeni i naucno obradjeni podaci. Iz pera hadzi sejha Fejzullah-efendije Hadzibajrica, imamo prijevod rukopisa iz 1592. godine. Ortodoksna ulema, ali i mladji historicari islama, ovaj dogadjaj presucuju, stavljajuci ga u kontekst siitske tradicije, sto, prema derviskim tumacenjima, ne odgovara istini. Dervisi ne priznaju postojanje bilo kakvih siitskih i sunitskih hadisa, kao ni siitske ili sunitske historije islama. Vjeciti sukob izmedju njih je stvorio takve zakljucke, sto je onda ulema morala i vjerski obrazloziti. Stariji historicari islama ovaj dogadjaj prenose priblizno identicno, dok ga noviji svjesno presucuju. Ne treba, radi ispravnijeg razumijevanja ovog dogadjaja, zaboraviti ni cinjenicu da je njegovo ignoriranje toliko kulminiralo da se, u pojedinim sredinama, davanje imena Alija, Hasan, ili Husein tretira grijehom! Institucionalno derviski redovi se utemeljuju u 12. stoljecu i dobijaju nazive po svojim osnivacima, kao sto su Kadirije, Rufaije, Mevlevije, Bedevije itd. U svijetu je priznato 12 derviskih redova sa nebrojenim potkolovima. Svaki derviski red njeguje odredjenu karakternu i kulturolosku osobinu. Derviski redovi poput Rufaija i Sa'adija i Bektasija njeguju vojnicki duh, Mevlevije knjizevni, literarni, pjesnicki, Halvetije osamljivanje, tisinu, sutnju, meditaciju itd. Prema tome, svi koji se opredijele za jedan derviski red, opredjeljuju se prema karakternoj sklonosti, kako bi isfinirali svoj duh i doveli ga do savrsenstva ljudskih mogucnosti. Tarikati koji njeguju vojnicki duh bili su u Osmanskoj carevini usko povezani sa vojskom. Njihovi sejhovi i dervisi pratili su vojsku na pohodima, dajuci im moralnu podrsku. Historija biljezi velike derviske zikrove uz kudume (vrsta bubnja), sahan-tasove, binbir halke, u literaturi evidentirane kao "..Turci su alakali cijelu noc". Po zauzimanju teritorije oni su obicno formirali zavije (male prostorije koje su se u pravilu pretvarale u tekije). U svojoj pratnji sultan Mehmed Fatih doveo je u Bosnu 40 sejhova raznih tarikata. Noseci duh islamske tolerancije, dervisi su lahko vrsili islamizaciju osvojenih prostora. Postojeca kultna mjesta bosanskih bogumila, odnosno krstjana prave vjere apostolske, nisu zatirana. Najbolji dokaz za to jeste cinjenica da su najstarija derviska dovista, zapravo, samo stara bogumilska molitvista. Ajvatovica, Karici, Sehova korija kod Sarajeva, Vrelo Bune u Blagaju, Zivcici-Vukeljici, kod Fojnice, nisu, dakle, samo izvorista duhovnosti, nego i bosanske drzavnosti, potvrda kontinuiteta Bosne kao samostalne drzave, dokaz autohtonosti Bosnjaka. Kome je smetala Bosna, smetala su mu i ta dovista. U tom smislu treba razumijevati sve oblike nasrtaja raznih vlasti na ova svetilista. Derviski redovi, treba to naglasiti, nikada nisu sputavali razvitak nacionalnih specificnosti, nacionalnog duha u najsirem smislu. Naravno, kroz afirmaciju islamskog ucenja. S druge strane oni domoljublje nikada nisu uzimali kao pojavu stranu univerzalnoj poruci Kur'ana, o cemu medju ulemom postoje sporenja. Niz primjera potvrdjuje tu cinjenicu. Sejh Hamza Orlovic je pocetkom 16. stoljeca utemeljio autenticni bosanski red Hamzevija sa zeljom da Bosnom vlada maternji jezik i domaci covjek. Od ortodoksne uleme okarakteriziran je kao heretik i njegova je buna u krvi ugusena. Sam Husein-kapetan Gradascevic je izun (dozvolu) i hair-dovu za svoje politicko djelovanje, u pravcu borbe za bosansku autonomiju, trazio od sejh Sirri-babe Sikirica sa Oglavka. Isti je bio njegov dervis. Vjerska poezija Ilhami-babe iz Zepca dovela ga je dotle da ga je Dzelal-pasa u Travniku osudio na smrt. Dervisi jednom dogadjaju daju posebnu vaznost. Sultan Mehmed Fatih je, po zauzimanju Vrhbosne, od posljednjeg bosanskog djeda dobio njegov stap kao simbol duhovne i svjetovne vlasti bosanske drzave. Isti taj stap Sultan je predao sejhu Mevlevijske tekije na Bendbasi. Stap se je cuvao u tekiji sve dok ona 1957. godine nije srusena. Stapu se od tada izgubio svaki trag. Vlasti koje su se nakon toga smjenjivale vladale su, medjutim, Bosnom i bez stapa, simbola koji je potvrdjivao kontinuitet bosanske drzavnosti. Dervisi nisu, dakle, samo cuvari islamske tradicije nego i bosanske drzavnosti. Ali, njihove vezanosti za veliko Osmansko carstvo daleko svjesniji su bili njegovi neprijatelji negoli samo carstvo. Tok dogadjaja o tome najbolje svjedoci. Kad su velike kolonijalne sile bacile oko na dijelove Osmanskog carstva, njima se kao prepreka javila mreza derviskih redova. Njihovi obavjestajci su konstatirali da se bez slamanja dervisa ne moze ici dalje niti oslabiti Turska. Kulminacija takve djelatnosti je Lorens od Arabije. Kolonijalni obavjestajci nalazili su nezadovoljne pojedince, zeljne vlasti, indoktrinirali ih i naoruzavali da udju u borbu za formiranje vlastitih drzavica, koje su kasnije postajale satelitima doticnih zemalja. Ulazak austrougarske vojske u Bosnu docekan je otporom kojeg je vodio sejh Muhammed ef. Hadzijamakovic. Pad Bosne pod Austro-Ugarsku, odnosno kraj Otomanske imperije obiljezavaju i nasrtaji na dervise, odnosno njihovo ucenje.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)